Zrin, (IKA) – Misnim slavljem koje je na temeljima nekad župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Zrinu u nedjelju 6. rujna predvodio zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić obilježena je 66. obljetnica stradanja župe Zrin. U koncelebraciji s biskupom bili su i provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak i sam rodom iz tog kraja, te župnik Divuše, Gvozdanskog i Zrina Stjepan Filipec. Na misi su se osim vjernika porijeklom iz Zrina, okupili i vjernici okolnih župa. U propovijedi biskup Košić podsjetio je kako se to misno slavlje održava kao spomen na dan nakon blagdana Male Gospe, 9. rujna 1943. godine, kada je župa Zrin uništena. Među 315 župa Zagrebačke nadbiskupije samo je jedna župa koja nema ni jednog župljanina na svojem području, a to je Zrin. Uništeno je ne samo jedno selo nego jedna čitava župa. Tada, te 1943. godine ta je župa imala gotovo 900 duša. Međutim, otada župa Zrin više nema svojih autohtonih vjernika, jedni su pobijeni, drugi raseljeni, župna crkva srušena, srušene i kapele – još stoji ruševina crkve Sv. Marije Magdalene na brijegu podno staroga grada Zrina, porušene su i sravnjene sa zemljom sve obiteljske kuće ove župe, rekao je biskup. Zašto, pitamo se mi danas, a isto su se pitali i tadanji župljani, a i današnji njihovi nasljednici. Odgovor na ovo pitanje teško će itko razuman pronaći, ali on postoji. Satkan je od mržnje i želje da se zatre sve katoličko i sve hrvatsko. I to baš ovdje, gdje su stolovali slavni hrvatski plemići Šubići. Nije li ime Zrin postalo simbolom cjelokupne naše nacije, upitao je biskup, te podsjetio kako se čini da je upravo u tome odgovor: nije neprijateljima smetao samo Zrin, mrziteljima smeta i ime Hrvat, njima smeta sve što je katoličko i hrvatsko. A kad zlikovci imaju i silu, tada ju iskoriste da provedu svoje krvave naume. I zato je Zrin morao doživjeti svoju zlu sudbinu. I zato je poslije Zrina sličan simbol hrvatskog stradanja postao i Vukovar, a s njim i Petrinja, Hrvatska Kostajnica i toliki gradovi i sela koji su prošli svoju tešku kalvariju, mučeništvo i progon, rekao je biskup. No, podsjetio je nadalje biskup, ne samo da je Zrin sravnjen sa zemljom, stanovnici pobijeni ili raseljeni, nego je bila nametnuta šutnja da se ne smije o tome ni govoriti. Imovina je svima – od malog djeteta do najstarijeg starca – bila oduzeta “uime naroda” jer svi Zrinjani su za novu komunističku vlast bili “narodni neprijatelji”. Danas živimo u vremenu kada se smiju spominjati hrvatska stradanja, ali živimo na žalost još uvijek u vremenu u kojemu odgovorni zatiskuju uši i ne žele čuti niti odgovoriti na ta stradanja. Postavljam otvoreno pitanje odgovornima u današnjoj hrvatskoj državi: kako je moguće da nitko od protjeranih Zrinjana do danas nije ostvario pravo na povrat očito nepravedno oduzete imovine u Zrinu? Zar ne bi smjeli nasljednici onih koji su ovdje rođeni dobiti pravo na barem svoju parcelu da jednom godišnje stanu nogom na mjesto gdje je nekoć bilo ognjište njihova obiteljskog doma, ako je imovina neotuđiva i ako se vraća svima kojima je nasilno i nepravedno oduzeta, zar to ne vrijedi i za Zrinjane, upitao je biskup. U osvrtu na misna čitanja, biskup je upozorio kako se valja boriti za duhovne vrijednosti, za svoju dušu, pa će biti onda i zemaljskih dobara, i svega što je potrebno za tijelo. Ako međutim izgubimo dušu, ako izgubimo poštenje, ako srcima zavlada laž i nepravda, egoizam i mržnja, tada je sve uzalud. Bolje je biti i siromah bez ikakvih dobara, negoli bogat materijalno a bijednik bez duše i poštenja. Vjernike je pozvao na molitvu za Domovinu, za njezine vođe, za poštenje, za rodoljublje, za poštivanje svakog čovjeka i njegovih prava.