Zagreb, (IKA) – Na petu korizmenu nedjelju, 2. travnja, euharistijsko slavlje u bazilici Srca Isusova u Zagrebu predvodio je predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. U koncelebraciji su bili predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) fra Jure Šarčević, OFMCap. i o. Vinko Mamić, OCD.
U homiliji je biskup temeljem misnog evanđelja o smrti Lazara, ukazao na uzdrmanost naše vjere. Naime, „česte krize s kojima se suočava čovjek vjere, i s kojima se mučno hrva, jesu Božja šutnja, Božja udaljenost ili Božje kašnjenje u teškim trenucima njegova života. Čuju se česta pitanja na koja redovito uzmanjkaju dostatni odgovori: Kako Bog dopušta toliku patnju, napose nevinih? Kako to pomiriti s Božjom dobrotom? Kako je moguće da u ekstremno teškim stradanjima nema nikakve Božje reakcije? Životne patnje u mnogim slučajevima uzdrmaju našu vjeru i izazovu našu pobunu protiv takvog Božjeg ponašanja. Želim vjerovati da nam Bog uglavnom ne zamjeri na ovakvom našem ponašanju koje proizlazi iz naše nemoći da damo odgovore na neka teška životna stanja”.
Biskup je posjetio da premda je Isus obaviješten da je njegov prijatelj bolestan i pozvan je da čim prije dođe i pomogne mu, On ne žuri, zadržava se uz put, i kada stiže, Lazar je već četiri dana u grobu. Biskup je iznio još dva primjera: predstojnik sinagoge, Jair moli Isusa da dođe pomoći jer mu je kćerka, jedino dijete, teško bolesna. On prihvaća poziv, ali opet ne žuri, zaustavlja se, sve dok Jairu ne dođe vijest da ostavi Isusa na miru, jer je kćerka već umrla. U drugoj zgodi boraveći na lađi jednom s učenicima, nastala je takva oluja da su učenici gledali smrti u oči, a Isus bezbrižno spava. Jedino mjesto u evanđelju gdje se govori da je Isus spavao i čini se, baš onda kada nije trebao spavati. Kako se teško nositi s takvim situacijama patnje i tame, a Bog kao da ne daje nikakve znakove svoje blizine, rekao je biskup, te upozorio da „u svim tim slučajevima vidimo kako Bog i kada kasni, stiže na vrijeme. Nama je problem što se Njegov sat ne poklapa uvijek s našim. Bog neće nikada zakasniti, ali ostaje pitanje je li tako i s našom vjerom? Ti teški trenuci u našem životu su trenuci provjere naše vjere. Lako je vjerovati kada sve ide dobro, kada nema posebnih poteškoća, kada je nebo nad nama uvijek vedro”.
Isusovi strahovi su pomanjkanje čovjekove vjere, rekao je propovjednik, te nastavio: „Kada je čuo da je Jairu umrla kćerkica, i Isus se uznemirio i zabrinuo. Ne zbog njezine smrti, nego zbog Jairove vjere. Zato mu se obraća riječima: ‘Ne boj se! Samo vjeruj’. Sve drugo je u Božjim rukama. Ovo potvrđuje da vjera nije laka stvarnost. Isusu ne smeta što je Lazar u grobu od prije četiri dana, ali želi da naša vjera bude od danas, da ona bude sada. Kada se Marta diskretno opire da se digne kamen s groba jer tijelo već zaudara, Isus joj kaže: „Vidjet ćeš slavu Božju ako budeš vjerovala”. Traži se vjera sada, u prezentu, a „vidjet ćeš” je u futuru. Nama, ljudima, bilo bi puno lakše da sada vidimo, ali onda nam vjera ne bi ni trebala, ustvrdio je, te pojasnio kako nas Isus svojim kašnjenjem ne želi provocirati. „On to ne čini da bi uživao gledajući našu muku, zbunjenost i nesnalaženje. Božja kašnjenja su provjera naše vjere. Bez takvih kušnji ne bismo nikada spoznali koliko uistinu Bogu vjerujemo, a koliko samo kažemo da vjerujemo. Teške situacije su naša provjera, one su naša istina. Vjerujemo koliko smo sposobni platiti cijenu naše vjere. A ona nije i ne može biti jeftina”.
Kako Bog gleda na ljudsku patnju i smrt, svjedoči nam Isusov plač pred Lazarovim grobom. Evanđelist veli da se Isus na vijest o Lazarovoj smrti prije „potrese u duši i uzbudi”, a onda i zaplaka. Nije on to glumio. I suze su znak humanosti. Isus se nije sramio plakati. I to pripada našoj ljudskoj stvarnosti, rekao je biskup, te nastavio: „U drugom životu suze nisu predviđene, jer će sam Bog otrti svaku suzu s naših očiju, jer patnje više neće biti. U ovom životu su suze još potrebne da natapaju našu nadu. No, u čežnji za drugim životom Isus ne želi da preziremo ovaj život. U ljubavi prema nebu ne smijemo mrziti zemlju. Pozvani smo izgrađivati kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, u obitelji ili zajednici gdje nas je Providnost postavila. U ovom životu skupljamo vrijednosti koje će nam postati snagom uskrsnuća za novi život”. Isus nam nije rekao da nećemo umrijeti, nego da ćemo živjeti ako i umremo. Zato nas Isus već ovdje poziva da dignemo kamen sa svoga srca koji nas pritišće i ne dopušta da živimo punim životom, ne dopušta da se oslobodimo truleži grijeha koja zaudara. Poziva nas da iziđemo iz nekog stanja koje možda više sliči na smrt, odnosno sliči na život u kojem ima više smrti nego li života, rekao je biskup Križić, te posvijestio kako čovjek našega vremena izbjegava na sve načine govoriti o smrti, i ponaša se kao da smrti nema. Ovdje na zemlji započinje naš proces uskrsnuća, zaključio je biskup Križić.
Nakon popričesne molitve riječ zahvale predvoditelju slavlja uputio je o. Šarčević. Zahvalio je i domaćinima isusovcima u čijoj se bazilici već tradicionalno održavaju korizmene duhovne obnove redovnica.