Budi dio naše mreže
Izbornik

Biskup Križić predvodio slavlje sv. Ivana Krstitelja i jubileja crkve u Gračacu

Gračac (IKA)

U franjevačkoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Gračacu u četvrtak 24. lipnja koncelebriranu misu svetkovine titulara župe i 20. obljetnice izgradnje crkve predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

U Franjevačkoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Gračacu u četvrtak 24. lipnja misu svetkovine titulara župe Sv. Ivana Krstitelja i 20. obljetnice od izgradnje crkve u Gračacu predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

Biskup je na početku propovijedi podsjetio da Crkva uz Isusovo rođenje i rođenje BD Marije, slavi još samo rođenje Ivana Krstitelja. „Začeće Ivana Krstitelja i njegovo rođenje najavio je anđeo Gabrijel i prorekao da će Ivan biti „velik pred Gospodinom“ i ići će, s Ilijinim duhom i snagom pred Isusom, da mu pripravi put. Kada je Ivan započeo svoje poslanje priprave puta Gospodinu, pomislili su mnogi da je on Ilija jer njega je najavio prorok Malahija. Ljudi su Ivana doživjeli, silnog na riječi i djelu i pohrlili za njim, a moćnici su ga se bojali, jer su ga prepoznali kao Božjeg čovjeka koji neustrašivo ukazuje na njihove grijehe.

U jednom trenutku ovi najodgovorniji šalju Ivanu svoju delegaciju s pitanjem: ‘Tko si ti?’ Zanima ih je li on Ilija, ili možda, Mesija koji treba doći, ili je neki od velikih starodrevnih proroka koji je uskrsnuo. Ivan na sva ta pitanja odgovara niječno i sebe definira kao ‘glas koji viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu.’ Ivan sebe stavlja u drugi plan, a u prvi plan stavlja Isusa i želi da se svi usmjere prema Isusu. Zato ističe: ‘Među vama stoji netko koga vi ne poznate. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.’

U tim riječima očituje se sva Ivanova veličina: ponizio se maksimalno da što više istakne Isusa. Zato će ga Isus nazvati, najvećim između sviju koji su rođeni od žene. U Božjim očima velik je onaj koji se zna poniziti, tko je skroman. Zato je Isus sebe definirao kao slugu, a Marija se proglašava „sluškinjom“ Gospodnjom.

Ljudska logika se danas, nažalost, tome najčešće, smije. Za čovjeka našeg vremena veliki su oni koji imaju puno novca, bogati, politički moćnici koji vladaju. Delegacija moćnika dolazi Ivanu s pitanjem: ‘Tko si ti?’ Iz samog pitanja se jasno vidi kako njih zanima tko je on, je li je neka veličina do koje treba držati i od koga se može nešto dobiti, imati koristi. Ako on to nije, treba ga jednostavno, ignorirati. Tako postupaju i mnogi ljudi danas. Zanimaju ih oni od kojih mogu imati koristi. Njima se ulaguju, laskaju pokazuju izvana neizmjerno poštovanje, itd. Međutim, osobu skromnijeg stanja koja ne zauzima neko uvaženo mjesto u društvu, iako je uglađena vladanja, poštena, dobra, požrtvovna, velikodušna, sveta, … najčešće ignoriraju.

Ivan Krstitelj radosno izjavljuje da on nije dostojan činiti niti ono, što su u tom vremenu radili robovi. Ivan je svjestan da je njegova najveće vrijednost ono što on nosi u sebi i da je sve drugo lažna vrijednost.

Sveti Franjo Saleški je ismijavao lažne vrijednosti do kojih svijet drži, pa veli: ‘Neki uzjašu dobrog konja pa se prave važni, a nisu svjesni da divljenje ne zaslužuju oni, nego konj. Neki opet zadjenu za šešir paunovo pero pa misle da su nešto, a ne znaju da ta ljepota pripada paunu, a ne njima. Ono što daje vrijednost i veličinu nekom čovjeku nisu moć i bogatstvo, nego ljubav, dobrota, poštenje, velikodušnost, jednostavnost, uglađeno ophođenje i sl. To je veličina u Božjim očima, istaknuo je biskup Križić.

Kad Isus susreće dvojicu mladića koji mu dolaze, ne pita ih ‘tko ste vi?’, nego pita: ‘što vi tražite?’ Kao što smo napomenuli: u pitanju, „tko si ti’“ sadržan je najčešće interes – što od te osobe mogu dobiti i profitirati? Pitanje: “što tražite” označava želju da se osobi nešto dade, da joj se iziđe u susret, da joj se pomogne. Isus pita da nešto dade, a ne da nešto profitira.

Ivana Krstitelja prepoznali su baš zbog njegove skromnosti, poniznosti, jednostavnosti. To su bile kvalitete s kojima je privlačio. Njega zbog toga poštuje i krvoločni Herod, ali ga se zbog te njegove autentičnosti i boji, jer otkriva da on nema ništa od tih Ivanovih kvaliteta.

Ivan je bio čovjek pun Božjeg Duha. Blažena Djevica Marija kada pohađa Elizabetu kaže da se Elizabeta napunila Duhom Svetim i osjetila da joj je zaigralo dijete u utrobi. Dijete i u utrobi majčinoj reagira na Božju prisutnost u svojoj blizini! Stoga je važno da majke koje u sebi nose dijete, nose i Boga u svom srcu, da dijete bude zaštićeno Bogom od majčine utrobe. Svaka majka koja s ljubavlju nosi svoje dijete u utrobi osjeti igranje tog djeteta. Kako je žalosno kada neka majka to ne osjeća, kada želi to dijete odstraniti iz svoje utrobe, oduzeti mu život. Kod rođenja Ivana Krstitelja bili su vidljivi i čudesni Božji znaci pred kojima su svi nazočni bili zapanjeni. Svako rođenje djeteta je Božje čudo i znak da Bog ima povjerenja u ljude, u svijet. Kod Ivanova rođenja svi su se pitali: ‘Što li će biti od ovoga djeteta?’ Odgovor na to pitanje nije dao nitko, jer to nitko ne zna.

Kod rođenja svakog djeteta postavljaju se ta pitanja. Svi želimo novorođenčetu sreću, zdravlje, napredak da izraste u dobru osobu. To su naše iskrene želje, ali ne možemo znati kakva će biti stvarnost. No, jedno znamo: budućnost svakog djeteta zavisi, ponajprije, od odgoja koji će mu se pružiti, od ljubavi koja će mu se dati, od vrijednosti koje će se ucijepiti u njegovu dušu. Tu je najveća roditeljska odgovornost, ali i svih drugih s kojima to dijete dolazi u kontakt. Dječja duša je meka kao vosak. U nju se lako utisnu kreposti, ali i mane. Zavisi što će se više utisnuti u dušu djeteta.

Roditelji su oni koji, uz biološki život, prenose djeci i dio svoje duše i svoje vjere, svog Boga. Roditelji, vi nastavljate živjeti u svojoj djeci i poslije vaše smrti. Učinite sve da vas se vaša djeca uvijek sjećaju sa zahvalnošću Bogu što im je dao takve roditelje. Da vam budu trajno zahvalni i za Boga koga ste im prenijeli. To će vam biti najveća radost pred Bogom, a Božja nagrada neće izostati.“

Ovom svetom misom zahvaljujemo Bogu za 20 godina života ove crkve i ove redovničke zajednice koja sve to vrijeme služi vjernicima ove župe. Služenje franjevaca u toj župi je još od 1985. kada je riječki nadbiskup Josip Pavlišić zamolio Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja u Splitu da pomogne u pastoralnom djelovanju u župi Gračac i još nekim okolnim župama. Oci franjevci su se odazvali i od tada djeluju u ovoj župi. Prvi pastoralno djelatnik ovdje bio je fra Ivan Savić. Osobno ne znam tog redovnika, ali sam o njemu čuo toliko lijepoga od biskupa Mile Bogovića koji ga je nazivao ‘Dobri pastir’. On je u ovom kraju djelovao 18 godina, do 2003. Silno je volio ovaj kraj i ovaj narod. Dvije godine nakon što je otišao odavde na drugu dužnost, preminuo je iznenada, u svojoj 57. godini života. Podnio je s narodom ovog kraja teške dane progonstva kada se moralo bježati preko Velebita da bi se spasio goli život. Kada je bilo najteže on je bio uz narod zaista kao dobri pastir. Zato ga se želimo spomenuti u ovoj svetoj misi i zahvaliti Bogu za njega. I drugi fratri koji su došli poslije njega radili su ovdje s mnogo ljubavi te stoga, zahvaljujem svima njima, a prije svega, njihovoj Franjevačkoj provinciji, kroz sva ova desetljeća služenja njihovih redovnika ovoj župi i cijelom ovom kraju. Neka ih Gospodin prati svojim blagoslovom da i oni budu Božji blagoslov našem narodu u svakoj župi u kojoj pastoralno djeluju”, zaključio je biskup Križić.

Misu su koncelebrirali župnik fra Ivan Šimunac, župni vikar fra Ignacije Sladoja, gvardijan i župnik u Karinu fra Petar Klarić, župnik u Posedarju don Tihomir Vulin, salezijanac s Plitvica don Mate Kujundžić, župnik u Korenici mons. Mile Čančar, kancelar i biskupov tajnik preč. Mišel Grgurić, župnik i čuvar svetišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini preč. Josip Šimatović, sužupnik na Udbini Antun Luketić i župnik u Donjem Lapcu Dino Rupčić. Pjevanje je predvodio zbor župe Gračac.

Na kraju mise župnik Šimunac zahvalio je biskupu Križiću za dolazak i predvođenje mise, ministranti su biskupu uručili darove župe sliku Krštenja Isusova koju je izradio vjeroučitelj Damir Benić i novčani prilog župljana za izgradnju Samostana karmelićanki u Gospiću. Biskup im je zahvalio i zadržao se u druženju s vjernicima.