Biskup Križić u homiliji je istaknuo da su mjesta stradanja ljudi, posebno civila, kasnije redovito postajala mjesta hodočašća jer nevine žrtve i nakon ubojstva ostaju žive. „Te žrtve žive u sjećanju i svijesti ljudi bez obzira što ubojice čine sve moguće da se spomen na njih potpuno zatre. Kroz razdoblje od skoro 50 godina žrtve župe Boričevac se nisu smjele niti spomenuti. Zločinci su sve preživjele žitelje i svjedoke zločina protjerali daleko od ovog mjesta, njihovu imovinu oduzeli, a njima zabranili svaku pomisao na povratak svojim ognjištima. Sve je to učinjeno s nadom da će čupanjem  njihovih korijena i njihovim presađivanjem negdje daleko izbrisati svako sjećanje na zločin, na žrtve i zavičaj. Nedaleko od ovog mjesta se slave oni koji su počinili ove zločine. Ljudi politike danas će svagdje govoriti i ponavljati da svaki zločin jest zločin, gdje god se on dogodio i od koga god bio počinjen. No, mi jasno vidimo da to baš nije tako. O mnogim zločinima iz II. svjetskog rata, kroz gotovo 50 godina, nije se smjelo govoriti, a kada se počelo govoriti onda se o tome govori nekako u rukavicama, relativizira ih se ili se predstavljaju kao nekakvi izolirani incidenti.

Ovaj zločin ovdje je pripreman, dobro isplaniran i svjesno napravljen. I pored toga ovome se mjestu i svemu što se ovdje događalo nametnula šutnja. Zato se zločinu koji se dogodio ovdje ne posvećuje posebna pažnja u javnosti. Oni koji idu nedaleko od Boričevca slaviti „prvu pušku“, onu koja je pobila ove ljude, ne osjećaju potrebu da navrate i ovdje. Jame u koje su bačeni ovi nevini ljudi trebale su zaboravom sve prekriti. Ali to se ne može dogoditi. Krv žrtava stalno viče prema nebu, od one prve u povijesti čovječanstva, Abelove, pa do svake sljedeće kroz cijelu povijest. Na neke žrtve ljudi možda mogu zaboraviti, ali Bog ne. I Kajin je, ubivši svoga brata, pomislio da je sve savršeno izveo, svjedoka nema, svi tragovi su zameteni. Ubrzo je shvatio da to nije tako i da ima netko tko vidi sve. Bog mu kaže: ’Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče’“.

Zatim je biskup Križić, razmišljajući o toj tragediji koja se dogodila prije 81 godinu, rekao da nam se kao vjernicima uvijek iznova nameću teška pitanja – zašto Bog dopušta zločincima da izvedu takve naume? Zašto ih silom ne spriječi i na vrijeme ne poremeti njihove naume? Zašto Bog dopušta stradanje nedužnih, napose djece? „To su teška pitanja koja zbunjuju čovjeka vjernika i mogu lako dovesti u pitanje Božju pravednost, njegovu dobrotu i njegovu svemoć. Ovakvi događaji mogu uzdrmati vjeru kod mnogih i uvjeriti ih kako je i sam Bog nekada nemoćan pred silama zla. Koliko god je teško razumjeti misterij patnje i ljudskog stradanja, misterij ljudske mržnje i zločina i Božje uloge u svemu tome, pokušat ćemo barem donekle odgovoriti na ova pitanja.

U cijeloj Bibliji, koja je Božja riječ upućena čovjeku, nalazimo jako naglašenu istinu da će svaki čovjek koji čini zlo postati, prije ili kasnije, i žrtva svoga zla. U knjizi Postanka jasno se čita da gdje god je netko nekome učinio zlo morao je poslije ispaštati nekoje slično ili gore zlo. Tu istinu Bog potvrđuje kroz cijelu povijest spasenja. U knjizi Izlaska Bog kaže svima: ’Ne ubij nedužna i pravedna jer ja zlikovcu ne praštam’ (23,6). Ne prašta u smislu da bi zlikovac mogao proći neokrznut zbog svoga zla. U biblijskoj knjizi Mudrosti čitamo Božju poruku koja glasi: ’Svatko se kažnjava onim čime i sagriješi’ (11,16). Isus će to reći na svoj način: ’Svi koji se mača hvataju od mača i ginu’ (Mt 26,52). To je jasna Božja poruka čovjeku da mu se ne isplati činiti zlo jer će ga sam morati ispaštati.

Zlo nikoga nije usrećilo iako nekada može izgledati da se netko zlom dobro okoristio. Istina je da nam često može izgledati da ljudima koji čine zlo, koji do Boga ne drže, u životu ide dobro, čak i bolje nego onim drugima. U Bibliji imamo toliko Božjih prijatelja koji baš zbog toga Bogu prigovaraju i pozivaju ga na odgovornost“. Spomenuo je zatim primjer proroka Jeremije koji se s Bogom prepire i u lice mu kaže da bi s Bogom jedno htio raspraviti a to je „Zašto je put zlikovaca uspješan, zašto zlotvori uživaju život?“ (Jr 12,1). „Bog mu odgovara da pričeka malo jer ne vidi sve, ne znaš kakav će im biti svršetak. Istina je da bismo mi kao ljudi rado vidjeli odmah Božju kaznu za takve, ali Bog ne žuri, a opet uvijek stigne na vrijeme. Čovjek koji čini zlo, sjena toga zla njega na različite načine prati i progoni koliko god on to skrivao. Takva osoba svugdje vidi neprijatelje i prijetnju. Kada je Kajin ubio svoga brata, živi kasnije u užasnom strahu. Tuži se Bogu da će ga ubiti tko god ga sretne, iako nema nikoga tko bi mi prijetio. Prijetnja dolazi iz njegove nutrine i iz zla koje nosi u sebi“, rekao je biskup Križić.

Zatim se osvrnuo na temu zazivanja prokletstva na one koji čine zlo i rekao da mi nemamo potrebu zazivati prokletstvo na takve osobe jer su to prokletstvo one same zazvale na sebe. Kada čovjek sa zlo nešto stječe, tu nema blagoslova. Može imati puno materijalnih stvari, ali ne radosti života. „Što je život bez radosti? Biblija za zločince i korumpirane kaže da su sva njihova materijalna dobra prokleta na zemlji (Job 24,18). Ovi ljudi Boričevca i Brotnje su ubijani i protjerani, njihova imovina im je oduzeta, ali tko se obogatio i usrećio s tim što je oteo? Život se ne može graditi na tuđoj patnji. Puno je bolje biti žrtva nego zločinac. Puno je bolje trpjeti od nekoga, nego biti uzrok trpljenja drugome.

Mi se danas ovdje spominjemo žrtava, njih štujemo, njih Bogu preporučujemo i za njih Bogu zahvaljujemo. Ni jedna ljudska žrtva nije bez smisla, iako to nećemo nikada do kraja razumjeti. Žrtve nedužnih imaju veći smisao nego što možemo zamisliti. Žrtva nevinih ima neizmjernu snagu pred Bogom. Krv ovih žrtava iz Boričevca i Brotnje vikala je kroz 50 godina nametnute šutnje, bez obzira što se njihov glas gušio svim sredstvima. Nitko tu krv ne može ušutkati. Ona će uvijek vikati i optuživati zločin. Isus nam je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću objavio smisao i značenje ljudske žrtve i stradanja. Bez vjere u Isusa ne bismo mogli nikada naći pravi smisao ljudskog života, a kamo li ljudske patnje. Kada u svojim teškim stradanjima prorok Jeremija plače i jada se Bogu, dobiva odgovor: ’Otari suze, prestani kukati, patnje će tvoje biti nagrađene’ (31,16).

To je Božja poruka svim patnicima i stradalnicima i danas. Zato te žrtve ne smijemo zaboraviti. Ne dolazimo na ovo mjesto ili na druga mjesta stradanja da zazivamo nekakvu osvetu. Pozvani smo da praštamo. Kako je rekao naš mučenik iz istog vremena bl. Miroslav Bulešić, koji je bio žrtva te iste ideologije kojoj je nažalost zločin bio suprirodan: ’Moja osveta je praštanje’. To je put kojim se pobjeđuje. Uz naše praštanje mi preporučujemo Božjoj dobroti sve ove žrtve da Bog po njima udjeli njihovim potomcima, ovom mjestu i cijelom našem narodu više svoga blagoslova i svakog dobra“, zaključio je biskup.

Biskup Križić misu je predvodio u koncelebraciji sa župnikom Boričevca i Donjeg Lapca Igorom Lulićem, ravnateljem Caritasa i župnikom Ličkog Osika Lukom Blaževićem i kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem. Na misi su se okupili potomci prognanih Boričevljana, predstavnici udruga Hrvatskog domobrana, predstavnici Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, izaslanik predsjednika Vlade RH i državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić sa suradnicima, gradonačelnik Grada Gospića Karlo Starčević te brojni hodočasnici koji su se došli pomoliti za nevine žrtve Boričevca.

Nakon mise biskup Križić predvodio je molitvu kod grobnice Ivezićevih te je nazočio i polaganju vijenaca i paljenja svijeća kod spomenika na 24 žrtve iz roda Ivezića koji je podignula Republika Hrvatska 2017. godine.