Vrsar, (IKA) – U vrsarskoj župnoj crkvi misom zahvalnicom pod predsjedanjem biskupa ordinarija Dražena Kutleše ta je župna zajednica 14. siječnja htjela svečano iskazati zahvalu Bogu, kao i svima onim koji su na bilo koji način pridonijeli realizaciji obnove i uređenja župne crkve. Pod crkve i stubište u kriptu opločeno je vrsarskim kamenom kirmenjak, postavljena je nova električna instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata te je obnovljen dio namještaja u sakristiji. Biskup Kutleša misno slavlje predvodio je u zajedništvu s župnikom domaćinom mr. Linom Zohilom i preč. Sergijem Jelenićem, kancelarom biskupije, a ispovijedao je karmelićanin Drago Marić.
Crkva u današnjem Evanđelju stavlja pred nas poziv koji se ne tiče samo duhovnih zvanja već svakoga čovjeka, naglasio je biskup u homiliji. Poput Ivana Krstitelja moramo znati prepoznati trenutak kada se treba povući na drugo mjesto i dati prednost onome kome su pripravljeni putovi. Jednako tako veliki uzor u nasljedovanju Isusa Krista su nam i učenici koji prvi pođoše za njim na riječi „evo Jaganjca Božjega”. Tako se događa i u povijesti spasenja svakoga čovjeka, Bog je taj koji daje inicijativu, iako mi toga možda nismo ni svjesni, on je poput Milosrdnog oca koji čeka sina da se vrati u Očev dom. Tek kada mi počnemo tražiti spoznamo da je Bog uvijek bio uz nas, ali mi toga nismo bili svjesni. Isus nadalje postavlja pitanje „Što tražite?”, istaknuo je biskup te nastavio: „To je pitanje bilo postavljeno i učenicima koji su ga iskreno tražili, ali farizejima kako i svima drugima. Pitanje je to koje se odnosi na smisao našega života i što mi u svojemu životu želimo”. Postoje tri globalne skupine odgovora na to pitanje, rekao je biskup, oni koji traže samo materijalnu sigurnost i bogatstvo, zatim oni koji teže za vlašću i slavom uzdajući se u svoje talente, te treća skupina je ona koja nadasve traži mir s sobom i s drugim ljudima. I mi smo pozvani da budemo u miru u prvom redu sa samim sobom, sa svojom savješću, naglasio je mons. Kutleša. Na to Isusovo pitanje oni ga pitaju jednostavno „Gdje stanuješ?”, ne pitaju ga o trivijalnim stvarima o kojima mi danas često razgovaramo, htjeli su ga jednostavno slijediti. Isus ih poziva da ga slijede, no ne samo prema njegovim riječima, već prvenstveno prema njegovim djelima, primjerom. I mi smo danas pozvani upravo tako slijediti Isusa Krista, naglasio je biskup te kao izvrstan uzor u tome istaknuo sv. Andriju, koji je odmah nakon što je upoznao Isusa doveo k njemu svoga brata Šimuna Petra. Glavna poruka koju možemo ponijeti s ove mise je upravo pitanje „Po čemu Bog prepoznaje čovjeka?”, naglasio je biskup na kraju. Bog gleda kakav je čovjek, ali ne samo ono što je učinio već i što je mogao i trebao sa svojim talentima učiniti u životu, koliko je u svojim životnim okolnostima surađivao s Božjom milošću, koliko je svoj život predao u Božje ruke i je li svojim životom davao slavu Bogu, zaključio je propovjednik.
Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratio župnik domaćin Zohil, koji se osvrnuo na povijest izgradnje župne crkve u Vrsaru. Prva razmišljanja o potrebi gradnje nove i znatno veće župne crkve pojavila su se u Vrsaru oko 1800. jer se tada broj stanovnika znatno povećao. Po dopuštenju porečkog biskupa Francesca Polesinija, vrsarski župnik Francesco Raguzzi 1. ožujka 1804. godine blagoslovio je kamen temeljac nove vrsarske župne crkve koja se trebala nalaziti baš na ovome mjestu. Prvi radovi na izgradnji započeli su te iste 1804. godine, a već 1805. zidovi crkve bili su podignuti do visine od 4 m. Međutim, radovi su zaustavljeni po uspostavi francuske (Napoleonove) vlasti. Francuzi su odmah po dolasku u Vrsar prodali sav materijal pribavljen za gradnju nove crkve i porušili postojeće zidove i sve rasprodali.
Pogled na Franciskanski katastar iz 1820. godine otkriva samo katastarsku česticu na kojoj su nacrtane građevinske konture današnje crkve, a kakva će biti izgrađena tek 1934. godine. Projekt izgradnje crkve pokušao se bez uspjeha u više navrata oživjeti u drugom desetljeću XX. stoljeća, no današnja župna crkva izgrađena je tek 1934. godine i posvećena 1935. godine po rukama biskupa Trifuna Pederzollija, o čemu govore i spomen ploče na ulazu u crkvu.
Crkva, prema projektima, nikada nije dovršena, nego je zbog velike gospodarske depresije koja je zahvatila čitav svijet 30-ih godina XX. stoljeća, ostavljena nedovršena. Zbog nedostatka novčanih sredstava, u odnosu na izvorni nacrt, crkva je pojednostavljena. Crkva se gradila od vrsarskog kamena, postupno i u fazama počevši od 20-ih godina XX. stoljeća, i to usporedo s rušenjem stare župne crkve koja se nalazila na gradskome trgu. Gradili su je zidari iz obitelji Gerometta. Danas s velikom zahvalnošću i divljenjem gledamo na te ljude – Vrsarane – koji su 20-ih i 30-ih godina, u doba najveće gospodarske krize, u nemogućim prilikama između dvaju ratova i općoj neimaštini, odvažili graditi ovako velebnu crkvu – podignuti Dom Gospodnji i ostaviti ga nama u nasljeđe kako bismo ga mi dovršili, rekao je župnik. Spomenuo je i prethodne župnike: vlč. Jelovca u čije je vrijeme izgrađen zvonik i napravljen novi krov župne crkve, vlč. Matiku za čije je vrijeme obnovljen župni stan, postavljeni novi prozori, vitraji te nabavljen je novi drveni oltar.
Zahvalio je i svim tvrtkama i radnicima koji su radili na obnovi crkve, kao i svim dobročiniteljima. Tehničke podatke izvedenih radova iznio je Maurizio Malusa iz tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja koja je projektnu dokumentaciju izradila zajedno sa tvrtkom Bilumen d.o.o. Na kraju se okupljenima obratio zamjenik načelnika Općine Vrsar Franko Štifanić te se osvrnuo na kulturno-povijesnu baštinu vrsarskog kraja. Istaknuo je da bez zajedništva ne bi bilo svih radova obnove koji su do sada provedeni na raznim crkvama: Sv. Jurja, Sv. Foške, Sv. Andrije, Sv. Antuna, Sv. Petra, te sada župne crkve. Da nije bilo tog zajedništva, u maloj sredini kao što je naša do tih obnova ne bi bilo došlo, istaknuo je Štifanić. Preostaje obnova Svete Marije od Mora i veliki kompleks sv. Mihovila nad Limom.
Biskup Kutleša na kraju je istaknuo kako Porečka i Pulska biskupija ima ukupno 550 crkava. Zapitamo li se u kakvim su okolnostima i teškoćama naši preci izgradili te crkve, „gradi li crkvu novac i materijalno bogatstvo ili nešto drugo?” Ja vjerujem da je ono nešto drugo, a to je pitanje vjere. I mi sami u životu imamo puno nedaća, no ako imamo povjerenja jedni u druge, ako postoji zajedništvo dolazi do obnova i gradnji. Biskup je na kraju uime Biskupije zahvalio svima koji su pomogli u tim radovima i potakao ih da budu ljudi koji čine dobro, ne samo i u crkvi već i oko sebe. Na kraju je posebnu zahvalu uputio župniku, vlč. mr. Zohilu, koji je onaj spiritus movens oko kojega se sve okreće. Zahvalio mu je na svom trudu i muci koju je uložio u te radove. Nakon mise druženje je nastavljeno ispred crkve uz prigodno osvježenje.