Biskup je u homiliji rekao kako je ova svetkovina, s nošenjem pokaznice ulicama naših gradova i sela blagdan lijepih, dubokih vjerničkih doživljaja. Istaknuo je da je to blagdan tajne vjere, te podsjetio na korijene slavljenja koji sežu u 13. stoljeće te se odnose na viđenje jedne redovnice mističarke. Blagdan je Crkva ustanovila da bi se ojačala vjera vjernika u Presvetu Euharistiju, da bi se tu tajno vjere približilo vjernicima, jer je to nešto najvažnije za život Crkve.

Znamo da se sva objava Starog i Novog zavjeta može sažeti rečenicu sv. Ivana apostola „Bog je ljubav“, sve što je Bog o sebi rekao, objavio, osobito u Isus Kristu, dade se sažeti u tu rečenicu. Vrhunac Božje dobrote prema čovjeku je Isus koji nam se rađa kao Spasitelj i on koji umire na križu ta naše spasenje. Simboli te Božje ljubavi su osobito jaslice i križ Isusov. Uz pogled na jaslice i pogled na križ tu je i pogled na euharistiju kao najveći dar Isusa njegovoj Crkvi.

Euharistija je sakrament intenzivne Kristove prisutnosti s nama do konca svijeta, kao što on reče, „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Mi, vjernici, vjerujemo da je u euharistiji Isus stvarno s nama. Crkva do konca svijeta  u dobru i zlu ima njega kao Dobroga Pastira, kao onoga koji je vodi i hrani svojim Tijelom i Krvlju. On kad je hodao Zemljom, tijekom tri godine javnog djelovanja u Palestini, htio je biti blizak svima, rekli bismo danas – čovjek za druge.

Krist zna da smo osjetljivi na dobrotu, ljudsko srce, i ako je ledeno i tvrdo, dade se dodirnuti dobrotom; upravo u ova naša suvremena vremena još su veća otuđenja, osamljenost i psihički problemi ljudi zbog osamljenosti i otuđenosti. Zato nam je drago da možemo baš preko euharistije reći – Isus je tu za mene, za nas, on je osobito u misi, u pričesti, u svetohraništu. On ostaje s nam do konca svijeta i daje nam se kao hrana. U biblijskom govoru  tijelo označava osobu, krv je simbol života, on nam daje samoga sebe, u pričesti se s nama sjedinjuje i čini da budemo na neki način njemu slični.

Od početka Crkve, pa sve do danas, učenici Kristovi se sastaju u osmi dan, Dan Gospodnji, kada slavimo Isusovo uskrsnuće, nedjelju. Crkva doživljava svoje sabiranje kao dan obiteljskoga zajedništva i dan trajnoga spomena na njegovo predanje na Posljednjoj večeri i na križu. Po misnom otajstvu on dolazi k nama u tajni kruha i vina. Misa je trenutak zahvalnosti za djelo spasenja i trenutak jačanja na putu života i na putu dobra. Zato za nedjeljnu misu bi nabolje bilo reći ‘Idem na sastanak s Kristom, čuti ću ga u njegovoj riječju, njime ću se nahraniti u pričesti’. Hranimo se njegovim tijelom da bismo onda ojačani euharistijom mogli živjeti kao njegovi pravi učenici.

Isus nije htio sam učiniti čudo umnažanja kruha, htio je i pomoć svojih apostola, pa im je rekao ‘dajte im vi jesti’. Poziv je to i nama, da svijetu koji je gladan, materijalno ili duhovno, i mi danas damo svoj doprinos. I mi od svojega malo možemo dati: vremena, primjera, radinosti, spremnosti na pomoć da to pružimo kakao bi nas iskoristio za širenje dobra u svijetu. Božja snaga od našega skromnoga dara stvara hranu dovoljnu za mnoge. Ojačani kruhom života budimo graditelji boljega svijeta zajedno sa svim ljudima dobre volje, rekao je mons. Milovan.

Tijelovo je svetkovina kada se Božji narod okuplja oko najvećeg blaga naslijeđenog od Krista, oko sakramenta njegove prisutnosti, noseći ga i slaveći po ulicama gradova. Nakon ove mise i mi ćemo krenuti središtem ovoga našega grada noseći Tijelo Kristovo sakriveno u našim srcima, a vidljivo u pokaznici. Pratiti ćemo Kruh života po ulicama našega grada, klanjati ćemo mu se i oko njega će se okupiti Crkva, živuća pokaznica Spasitelja svijeta, naglasio je biskup u talijanskom dijelu propovjedi.

Nakon mise uslijedila je tradicionalna Tijelovska procesija gradskim ulicama: Riva, Ulica sv. Ivana, Ulica Dubrovačke bratovštine te Scalierova ulica. Procesija je završila svečanim blagoslovom na trijemu crkve sv. Antuna Padovanskog.