Misnom slavlju prethodila je molitva Gospine krunice koju su ove godine predvodile članice Apostolata za duhovno majčinstvo žena Krčke biskupije. Prije svakog otajstva čitana su kratka razmatranja iz pisane ostavštine službenice Božje Marice Stanković.

U svečanoj ulaznoj procesiji četvorica župljana župe Kras, koja ove godine slavi 100. obljetnicu utemeljenja.

Zbor mladih i župni zbor Banjola, s pridruženim članovima župnih zborova iz Barbata, Kampora, Lopara, Mundanija i Supetarske Drage animirali su pjevanje na misnom slavlju. Na orguljama su ih pratili Ivica Maškarin i Danijela Škarić.

U homiliji biskup Petanjak osvrnuo se na Evanđelje (Mk 10, 17-30), koje je navijestio vlč. Ivica Katunar, župnik Polja.

Biskup Petanjak je u propovijedi rekao: Današnje evanđelje počinje riječima: »Dok je Isus izlazio na put, dotrča netko, kleknu preda nj pa ga upita« (Mk 10,17). Nalazimo se u Palestini gdje su pokreti lagani i nikad se ne trči; nadasve ne trči odrastao čovjek. Sramota je trčati i društvena pravila kažu: nema trčanja!

U Lukinom Evanđelju otac trči ususret izgubljenom sinu (Lk 15,20). Ovdje se radi o dugogodišnjoj tjeskobi koja se pretvorila u nevjerojatnu sreću: vratio se otpisani sin. To što mu otac trči ususret nečasno je u očima svijeta, ali se otac na to ne obazire.

U Ivanovu Evanđelju Magdalena trči s Isusova groba, a Petar i Ivan trče na grob iz istog razloga: tjeskobe što je grob otvoren i u njemu nema pokojnika (usp. Iv 20,2-4).

U Markovom Evanđelju samo dvije osobe trče: opsjednuti iz Gerazena, koji iz grobnica trči ususret Isusu (usp. Mk 5,1-20) i ovaj iz današnjeg evanđelja.

Svi koji u evanđelju trče, trče iz neke nevjerojatne tjeskobe i nečeg nečuvenog.

Zašto trči ovaj iz današnjeg evanđelja? Dobar vjernik i bogat! Kakva je muka u njemu i što je njega spopalo? I ne samo da trči nego kad je dotrčao do Isusa baca se na koljena (usp. Mk 10,17). Ovaj čovjek je zahvaćen vjerskom tjeskobom da nikada ne čini dovoljno. Nesiguran je i traži nekoga tko će mu reći: »Ono što radiš dobro je, dovoljno je.« Njega izgriza iznutra da li dovoljno moli, da li dovoljno posti, dovoljno daje drugima, je li učinio veliki ili mali grijeh…? Ovaj čovjek zna tko je Bog, ali ga ne poznaje dovoljno i zato od Isusa traži sigurnost i jamstva.

I što ga pita: »Što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10,17).

Jadni, bolesni, bijedni, Isusa mole za zdravlje jer nisu sigurni imaju li i ovaj život, a kamo li da se brinu za budući. Tko postavlja pitanje o vječnom životu? Bogati materijalno i religiozno. Religiozno bogati vođeni su umišljenom sviješću da Boga već imaju Boga, da ga posjeduju. Muči ih tjeskoba: »Kako da ga imam i tamo?«

Isus ne govori o vječnom životu već o kraljevstvu Božjem. Kad je započeo svoje javno djelovanje rekao je: »Kraljevstvo je nebesko ovdje, sada, među vama!« (Mk 1,15). Nije cilj imati život bez kraja, zauvijek, nego ga već sad treba kvalitetno živjeti, pa će biti sretan i danas i sutra i prekosutra. Zašto već danas ne bismo mogli živjeti u ljubavi, praštanju, milosrđu, razumijevanju, pa onda tako i sutra i prekosutra?

Isus mladiću nabraja zapovijedi, on ga poziva na ljubav prema bližnjemu. Zašto? Zato što ljubav mora biti konkretna. Ne možete cijelu noć provesti pred Presvetim ili izmoliti sve krunice, a s onim s kojim živite ne pričate. Držati samo vertikalu i gledati da prema Bogu nisi ništa pogriješio može nas odvesti u potpuno krivu duhovnost: pred Bogom sam čist, a drugi me ne zanimaju. Daleko je to od Isusovog evanđelja i Kraljevstva Božjeg na zemlji. Molitva mora dati snagu za konkretan, uprljan, žuljav, znojan, svakodnevni život, koji se odvija u suodnosima s drugima koji su ti po volji i s onima koji to nisu. Koji te vesele i koji te živciraju.

Isus nabraja samo zapovijedi koje su u odnosu prema čovjeku, jer se iz odnosa prema čovjeku vidi ljubiš li Boga ili ne. Čuvši Isusove riječi o zapovijedima, ovaj čovjek je oduševljen, zna da je dobar: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti« (Mk 10, 20).

Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom!« Nakon što ga je pogledao, Isus ga je zavolio, ali ne zato što je dobar, nego zato što bez Isusove ljubavi on ne može učiniti ono što sada od njega traži. Isus ga gleda s ljubavlju, jer je pred njim nesretnik koji je dotrčao i kleknuo, kojeg ni bogatstvo ni njegova vjera nisu usrećili. Zbog toga je uznemiren. Jer sa svime što ima (novac i život po Božjim zapovijedima) nisu ga usrećili. Ljubeći ga, prihvaćajući ga, grleći ga, Isus ga želi potaknuti da osjeti ono što je doista važno: ljubav, a ne bogatstvo, niti vjerska sigurnost.

Isus ga gleda u oči i čita ga: »Mene ne možeš prevariti. Mene nećeš navući da nasjednem i kažem: „bravo, kakav savršeni vjernik, kakav sveti čovjek!“«

Isus ga gleda iznutra i kaže: »Jedno ti nedostaje!« (Mk 10, 21). U židovskom svijetu, kad nedostaje jedno, nedostaje sve! Bez tog jednog, ne ostaje ti ništa. Mislio si da imaš sve, a nemaš ništa. Bogat si i živiš po zapovijedima, a nesretan si.

Onaj koji skrupulozno pazi da izvrši sve Božje zapovijedi nikad ne zna je li to Bogu dovoljno i nesretan je zato što nije spoznao da je Bog onaj koji daje sve i koji se daje u potpunosti, koji ništa svoga ne zadržava za sebe nego je sretan da se može darovati u potpunosti. Isus želi da ovaj čovjek bude sretan i zato mu kaže da ide i da sve što ima proda, poda siromasima i da će imati blago na nebu (usp. Mk 10, 21). To blago je sam Bog.

Mi sav svoj život gradimo na sigurnosti. Moramo si osigurati budućnost, starost. Biti sigurni da imamo. A Isus pita: „Jesi li spreman sve izgubiti?“ kako bi zadobio jednu jedinu sigurnost: Boga. S Bogom dolazi vjera i sloboda. U vjeri i slobodi je sreća.

Mladić je dotrčao do Isusa i otišao od njega žalostan, jer nije shvatio da on ne posjeduje bogatstvo nego bogatstvo posjeduje njega. Novac ne služi njemu, nego on novcu. Kod Isusa vrijedi samo jedno pravilo: »Posjeduje se samo ono što se daje. Samo je tvoje ono čega nemaš, jer sve što si darovao nikad nisi izgubio.« Ljubav, pažnju, dobrotu, suosjećanje, praštanje, povjerenje, uvijek možeš dati i uvijek ćeš ih imati. Nikada ih nećeš izgubiti.

Na koncu Isus poziva ovog čovjeka isto kao i apostole: »Dođi i idi za mnom!« No, ovaj ga ne može slijediti, jer je opsjednut svojim imetkom, jer nije slobodan.

Za sve vrijedi pitanje: možeš li to što imaš izgubiti? Ako možeš, znači da je tvoje, slobodan si. Ako je odgovor ne, znači opsjednut si – to što imaš tebe posjeduje.

Draga braćo i sestre! Bog je došao k Mariji i pitao je želi li ostaviti sve svoje planove koje je do sada imala za svoju budućnost i ići putem koji joj on nudi? Pristala je u vjeri, ne znajući i ne poznajući put, jer je bila sposobna i spremna krenuti na taj put, jer je bila slobodna u sebi. Poput apostola pratila ga je kroz njegov život i promatrajući njega propitkivala je sebe. Nije bila uvjerena ni sigurna da sve razumije. Nije znala što će biti sutra, osim da treba ići za Isusom. S Isusom je prošla i svoju Golgotu, ali je doživjela i radost Kristova uskrsnuća i snagu dara Duha Svetoga. Pokušajmo biti slobodni za Isusa Krista. Dajmo se od njega voditi i njegovim se evanđeljem oblikovati, jer ćemo tek tada spoznati pravu radost i veselje“, rekao je biskup Petanjak u homiliji.

Na kraju misnog slavlja biskup Petanjak predvodio je zagovornu molitvu pred likom Gospe Trsatske.

Vjernici su zatim, predvođeni biskupom i svećenicima, u procesiji, moleći i pjevajući, pohodili oltar čudotvorne slike Majke Božje u bazilici svetišta.