Oslanjajući se na Evanđelje dana (Lk 24, 13-35), o ukazanju uskrsnulog Isusa dvojici učenika na putu u Emaus, biskup Petanjak izrekao je propovijed koju donosimo u cijelosti.

Učitelj ide ukorak sa svojim učenicima, dijeli njihove preokupacije i pronalazi savršeni način kako će, polazeći od njihovih pitanja, progurati svoju lekciju koja će biti tako uzbudljiva da će im srce gorjeti i da će im na kraju otvoriti oči da vide stvarnost potpuno drugačijim očima.

Što se tiče samog vremenskog smještaja, ovaj bi se susret Isusa sa dvojicom učenika na putu u Emaus mogao smjestiti na dan Isusova uskrsnuća, nakon što su žene u ranu zoru bile na grobu i njegova susreta s učenicima u dvorani posljednje večere navečer.

Dvojica ili njih dvoje koji se vraćaju svojoj kući u Emaus veoma su pogođeni Isusovom mukom i smrću, zbunjeni su i razočarani, utučeni su, a možda i ljuti na sve pa i na samog Isusa. Putem razglabaju i propovijedaju si međusobno, i misle kako su jako pametni…
Pitanje je: Zašto napuštaju Jeruzalem i ostalu braće i sestre iz zajednice? Zašto se vraćaju sami? Zašto nisu poslušali žene da je Isus uskrsnuo? Odvojeni od zajednice idu svojim putem očajni i prepričavaju događaj, ali nemaju nade.

Dok oni žustro raspravljaju, pridružuje im se uskrsnuli Isus, ide s njima, sluša ih i pravi se da ništa ne zna.

Kako to da ga oni ne prepoznaju, a njegovi su učenici?

Uz to što je uskrsnuće novi oblik postojanja, oni su žalosni, razočarani, ljuti, a žalost, patnja i bol sužavaju horizonte, jer nam manjka ono osnovno, a to je zajednica, odnos, biti zajedno, imati fizičku blizinu, stisak ruke, zagrljaj, susret pogleda. U njima je nemir. U samačkoj se žalosti ne mogu razriješiti problemi.

Zato im Isus polako otkriva nove načine svoje uskrsnule prisutnosti:

Isus je s njima na putu. Putuje s njima, makar oni ne znaju tko je, misle da je neki stranac. Krist je uvijek tu, uvijek s nama, makar ga mi ne prepoznajemo.

Isus hoda s nama, blizu nam je, uz nas je, makar ga mi gurali negdje daleko u nebo, on je naš suputnik. Ali ćemo se mi u to osvjedočiti tek kad dobro upoznamo Sveto pismo. Isus nam se približava po svojoj riječi. Po njoj postaje dio nas. Ne zaboravite da su svi sveci otkrili svoj poziv slušajući riječ Božju. Ne gledajući viđenja, nego slušajući.

Nije problem u Isusu nego u nama koji ne tražimo rješenje i svjetlo svog života u riječi Božjoj. Ne tražimo odgovor svojih problema i svojih pitanja u evanđelju nego mislimo da ćemo svojom glavom kroz zid pronaći rješenja.

Isus, makar je Sin Božji, svoj životni put i svoj način Mesije pronašao je kroz riječ Božju kad u svome zavičaju čita proroka Izaiju i kaže: »Danas se ovo pismo koje vam još zvoni u ušima na meni ispunilo« (Lk 4,21).

S Kristom trpjeti, umrijeti i uskrsnuti. »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi?« (Lk 24,26).

Trpljenje je sastavni dio ljudskog života. Prepoznati nam je Krista u svojoj patnji i u patnji svijeta. Kad se patnja promatra kroz križ Kristov ona dobiva potpuno drugačije značenje.

Ako patnja, pa makar nametnuta, makar nepravedna, bude prihvaćena s ljubavlju, ona postaje spasonosna. Gubi svoju težinu i u tom času patnja pa i sama smrt nisu i ne mogu biti zadnja riječ, jer iza svega stoji ljubav koju ni smrt ne može uništiti, jer je Bog ljubav. Ljubav neće umanjiti bol patnje, štoviše pojačat će tu patnju, ali takva patnja koja je prožeta ljubavlju ne vodi u očaj, što je veoma važno. Onaj koji pati i ljubi, pati zato što ljubi i što zna da će ta patnja biti plodonosna. Za onoga koji pati je krvava, ali plodonosna.

Vrhunac je da Isus uđe u tvoju kuću. Treba ga pozvati. On je ovoj dvojici bio izvrstan suputnik i htio je dalje, ali su oni rekli: »Stani, ne moj otići. Uđi s nama u kuću. Pojest ćeš s nama ono što imamo. Podijelit ćemo.« I tad se tek otvaraju oči, tek tada sve postaje jasno i shvatljivo, Isus uzima kruh blagoslivlja, lomi i daje.

Put ove dvojice učenika ima teološko značenje. Jeruzalem se ne napušta, u njemu se ostaje, jer se u Jeruzalemu dogodila muka, smrt i uskrsnuće Isusovo. Napustiti Jeruzalem znači napustiti apostolsku zajednicu.

Samo ako se ostane zajedno može se iskusiti Božja prisutnost, u osobi Sina. Vjera u Boga i povjerenje u zajednicu idu pod ruku.

Tko se udaljuje od zajednice, ne samo da gubi zajednicu, gubi svoj identitet i udaljuje se od Boga. Kršćanin je kršćanin samo ako je u zajedništvu s drugima, poručio je biskup Petanjak u homiliji.