Misu je predvodio u koncelebraciji s postulatorom Stepinčeve kauze mons. Jurjom Bateljom, kancelarom Nadbiskupskoga duhovnog stola mons. Stjepanom Večkovićem, rektorom zagrebačke katedrale preč. Josipom Kuhtićem, zamjenikom biskupskog vikara za grad Zagreb mons. Zvonimirom Sekeljom, kanonikom dr. Alojzijem Hoblajom te katedralnim misnikom i ispovjednikom preč. Brankom Picekom.

“Mi danas molimo treći dan trodnevnice u čast blaženoga Alojzija Stepinca, mučenika. Zahvaljujemo Ocu nebeskom za taj sveti dar ovoj katedrali, Zagrebačkoj nadbiskupiji, cijeloj Domovini; dar Crkvi Božjoj u Hrvata i po svem svijetu”, započeo je homiliju biskup Pozaić, podsjetivši na riječi sv. pape Ivana Pavla II. koji je Alojzija Stepinca proglasio blaženim, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, uz ovu pohvalu: ‘U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna  tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor'”.

No, i danas, nakon toliko godina oblaci tih triju zala osporavaju i Sveca i Domovinu. I zato moramo i danas žarko iskati Njegov zagovor, rekao je biskup Pozaić, izvještava Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Predočujući u nastavku homilije događaj Isusova susreta s mladićem koji ga pita što mu je činiti da bi baštinio život vječni, i koji nakon Isusova odgovora odlazi žalostan jer se nije mogao odreći bogatstva, biskup Pozaić podsjetio je na odgovor bl. Alojzija Stepinca u susretu s Isusom: “Naš se Alojzije Viktor nije rastužio, nije se obeshrabrio. Bio je hrabar i hrabro je i velikodušno prihvatio izazov. Njegovo je svjedočanstvo veličanstveno. Kad su mu čestitali imenovanje nadbiskupom koadjutorom 3. lipnja 1934. godine, ovako je progovorio: ‘Zahvaljujem od srca na pozdravu … iako se radovati ne mogu, jer moje imenovanje jest za mene križ … ja sam na ovaj teški položaj došao pokorivši se želji vrhovnog poglavara sv. Oca. Zato velim – in Te Domine speravi! (U Tebe se, Gospodine, uzdam)…

I nastavlja: ‘Došao sam pak evo iznenada na mjesto i te kako izloženo! Ali kao što sam svagdje nastojao ispuniti svoju dužnost, tako ću je nastojati ispuniti što savjesnije i na svom novom položaju, da moj rad bude na pravu korist sv. Crkve, hrvatskoga naroda i čitave domovine'”.

Ako se upitamo: S kakvim je stavom i raspoloženjem naš sveti pastir prihvatio biskupsko imenovanje? – sam je dao kristalno jasan odgovor: “Moja je nakana i cilj čist”. Eto, već tu sjaji onaj ponos, i istinitost, njegove ispovijesti na montiranom zločinačkom komunističkom suđenju: “Moja je savjest čista – mirna”. Blaženiik je posvjedočio činjenicu: kako ozbiljno govori, tako ozbiljno misli, tako ozbiljno ljubi Boga i čovjeka, Crkvu Božju; tako ozbiljno prihvaća križ: izlaganje preziru i poniženju, optužbi i osudi, robiji i zatočenju. Tako je zavrijedio čast oltara.

“Dok se okupljamo oko groba Blaženika, budi se u nama osjećaj utjehe i ohrabrenja. Blaženik živi u duši hrvatskoga naroda. I kad je narod porobljen, ušutkan, Blaženikov glas zbori autentično, daje glas duši hrvatskoga naroda. Iz tog glasa izbija duh Hrvatske, duh oblikovan hrvatskim jezikom i vjerom, molitvom i pjesmom, kulturom i predajom, hrvatskom poviješću i nadom za budućnost. Jednostavno: Blaženik ižaruje dušu hrvatskoga naroda. Mi smo pozvani da se u tom glasu, i u toj svetosti prepoznajemo, i njome dičimo. Niti je dopušteno, niti poželjno, zaboraviti svoju povijest i svoju baštinu, posebno ne onu svetaca i mučenika. Tko zaboravlja – ne zna tko je, ne zna odakle je i ne zna kamo ide. Tko zaboravlja – umire. Mi želimo živjeti u radosti svoga identiteta”, rekao je biskup Pozaić.

Napomenuvši da od brojnih knjiga napisanih o Blaženiku jedna nosi naslov: “Kad hrabrost prevlada”(Esther Gitman, 2012.), biskup Pozaić rekao je kako se u Argentini, tamo onih godina 1950-tih i 1960-tih isticalo: Slijedimo primjer Stepinca, jer naše društvo nije škola za kukavice!, te dodao: “Nije rijetkost da u društvu zavijaju sirene zla, izdaje: ‘Usred  kukavica čemu krepost diva?’ Neprijatelji radosti života – i budućnosti i obitelji i naroda – mladom naraštaju ne dopuštaju govor o kreposti hrabrosti, o spremnosti na junačko zalaganje, na žrtvu. Naš Blaženik – Anđeo hrabrosti – svjedoči vrednote i kreposti koje jamče smisao života: prinijeti svega sebe na ‘korist sv. Crkve, hrvatskoga naroda i čitave domovine'”.

Homiliju je biskup Pozaić završio riječima: “Vrelo iz kojeg dolazimo, i prema kojem putujemo, Bog je Stvoritelj, Gospodar i Ljubitelj života (Mudr 11,26). U to vjerujemo i kad je put posut trnjem i križem. Iz vjere i nade rađa se svijest čiste i mirne savjesti: ‘U Tebe se, Gospodine, uzdam’ (usp. Ps 30,2. I 5)”.

Središnje euharistijsko slavlje u čast blaženog Alojzija Stepinca, na Blaženikov spomendan, predvodit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u nedjelju 10. veljače u 19 sati u zagrebačkoj katedrali. Na Stepinčevo prije podne slavit će se mise u zagrebačkoj katedrali u 7, 8, 9, 10 i 11,30 sati.

U 14 sati toga dana bogoslovi Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa upriličit će uz grob blaženog Alojzija Stepinca molitveni susret, svetu uru preminuća, tijekom koje će, riječju i pjesmom, obnavljati trenutke Blaženikova prijelaza u vječnost.