Dubrovnik, (IKA) – Na petnaestoj godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa koja se od 14. do 17. studenoga održavala u Cavtatu dubrovački biskup Želimir Puljić održao je u subotu predavanje “Izazovi i stranputice humanističke psihologije”.
Konferenciju je organiziralo Društvo psihologa Dubrovnika, Hrvatsko psihološko društvo i Hrvatska psihološka komora. Posljednjeg dana konferencije okrugli stol “Upotpunjavanje psihološkog i duhovnog pri ozdravljenju i rehabilitaciji” vodio je dr. Šimun Šito Ćorić, a sudionici su bili dr. Želimir Puljić, dr. Vlado Jukić, dr. Mirjana Krizmanić i dr. Vladimir Kolesarić.
Tema konferencije bila je: “Prevencija, rehabilitacija i psihoedukacija kroz interdisciplinarnost”. U predavanju je dr. Puljić rekao kako se stoljećima psihologiju poučavalo kao spekulativnu disciplinu u sklopu filozofskog studija. Nakon njezinog ‘osamostaljenja’ nastali su različiti psihološki smjerovi i škole. “Neki od tih smjerova, oblikovani po uzoru prirodnih znanosti, upadali su u ‘redukcionizam’ jer su proglasili čovjeka ‘žrtvom vanjskih utjecaja’ (‘nasljeđa’, ‘kemijskih promjena’ ili pak ‘društvenih čimbenika’): biheviorizam i psihoanaliza. Drugi su u čovjeku vidjeli ‘gospodara svoje sudbine’ pa su podlegli ‘psihološkom trijumfalizmu’: humanistička i egzistencijalna psihologija”, kazao je predavač.
Također je ukazao na činjenicu kako se polovicom 20. stoljeća psihologija podijelila na dvije oprečne frakcije: eksperimentalnu s korijenima u biheviorizmu, i kliničku nastalu iz psihoanalize. Kritičari te radikalne podjele okupili su se šezdesetih godina u pokret “humanističke psihologije” čiji je glavni predstavnik Abraham H. Maslow isticao kako psiholozi ne bi trebali proučavati samo patološke slučajeve nego i zdrave, normalne ljude, ustvrdio je dr. Puljić. “Zato je proučavao i pisao o ‘samoostvarenim’, zrelim pojedincima, o temeljnim ljudskim potrebama i ‘neostvarenim potencijalima’. S velikom dozom optimizma zauzimao se za poboljšanje mentalnog zdravlja i boljitak društva. Netko je, međutim, zabilježio kako je taj ‘novi psihološki smjer’ bio u sebi ‘rascjepkan’, ‘previše idealan’, bez okosnice i ‘jasno definirane teorije’. A uz to proizveo je ‘militantnu retoriku’ koja je bila više filozofska, religiozna i politična, nego znanstvena”.
Biskup Puljić osvrnuo se i na popularnost čitanja literature humanističkih psihologa unatoč suprotnosti u idejama i terapijskim metodama. Humanistička psihologija predstavljena je kao ‘nešto sasvim novo’ i ‘neutralno’ u suvremenim duhovnim kretanjima. Na završetku predavanja biskup se zapitao mogu li psiholozi tvrditi da su u svojim istraživačkim pothvatima sasvim neutralni i objektivni: “Koliko su zapravo u ‘znanstvenom radu’ i rezultatima ‘podložni određenim pretpostavkama, kao npr. ’empirizmu, determinizmu, relativizmu, redukcionizmu ili kakvom drugom ‘izmu’? Jesu li i sami kritičari dviju oprečnih frakcija, behaviorizma i psihoanalize, dovoljno svjesnih vlastitih ‘dometa i ograničenja’?” Istaknuo je kako je u svemu ipak riječi o čovjeku koji je ‘predodređen ostati vječnom tajnom i nepoznanicom’.
“Čini se kako su nam sve više potrebni solidni, ali i ‘skromni znanstvenici’ koji to uviđaju i priznaju. U tom vidu, kritički osvrti psihologa iz humanističkog pravca, koliko god izgledali ‘rascjepkani’ i bez jasne ‘teoretske okosnice’, mogu imati koristan društveni i znanstveni doprinos”, zaključio je dr. Puljić.