Liturgijsko slavlje pratio je pjesmom i molitvom Zbor sestara milosrdnica pod vodstvom s. M. Elizabete Peršić i dirigentskom palicom s. M. Vlaste Tkalec.

Pozdravivši sestre i poglavarice biskup je u svojoj čestitci kazao: “Odazvali smo se Gospodinovu pozivu da večeras na ‘Dan Provincije’ budemo dionici ovoga slavlja koje je i najljepša čestitka vama, drage sestre Zagrebačke provincije Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, vaše zaštitnice.”

U propovijedi se biskup Šaško osvrnuo na slavlje Bezgrješnoga začeća kao prve svetkovine u novoj liturgijskoj godini te razložio proglašenje dogme i njezino značenje za vjernike i naglasio: “Zbog življene vjere Marija nam je bliska, slična je nama koji smo – kako nam piše sveti Pavao – ′izabrani prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni (sancti et immaculati in conspectu eius) pred njim′. Apostol se za naš poziv koristi istom riječju – immaculati – kao ime svetkovine za Mariju. Za tu čistoću nas je Bog izabrao pred njim i u ljubavi nas je posvojio u Isusu Kristu.”

Biskup Šaško istaknuo je kako “u suvremenosti često susrećemo prozivanje drugih, naglašavanje kršenja prava, govor o nedostatcima drugih, a rijetko o kršenju smisla s kojim je vezan naš život, o vlastitim nedostatcima i promašenostima. Zar svakoga dana od nositelja političke i društvene odgovornosti ne slušamo o savršenostima, o „snažnim potezima“, o „najboljim rješenjima“? Za ono što nije dobro – krivi su drugi. Kako bi bilo samo lijepo čuti da netko ima hrabrosti reći da u nečemu nije uspio; kako je – uz svu dobru volju – napravio pogrješan potez, donio pogrješnu odluku, udaljio se od dobra te da nastoji to ispraviti.”

Dodao je kako u svemu potrebno najprije “pogledati naš život u Crkvi. Za razliku od naše svakidašnjice, za Evanđelje je naglasak na primjećivanju vlastitoga grijeha, na suočavanju s njime, ne na osuđivanju drugih. Suvremenomu čovjeka lakše je sakriti se iza ustroja, volimo reći: struktura, loše postavljenih društvenih okvira, složenih i otuđujućih okolnosti… Za Evanđelje izvorište zla treba tražiti u našim srcima, u srcima ljudi. Jer, tko je stvorio: ustroj, strukture, okvire i pridonio okolnostima? Iz srca dolaze nepravde, korupcija, neprimjereni savezi, ludosti koje zemlju zavijaju u tugu i nepodnošljivost življenja. A o srcu, o ljudskim čežnjama, o ljudskomu izvorištu i našemu konačištu se ne voli govoriti. Zašto? Jer se u tome bez milosti i grijeha ne može doći do odgovora. Zato je postalo ‘zabranjenom temom’, političkom ‘ne-temom’ zaći ispod površine i dodirnuti otajstvo početka, začetka, začeća. Dirnuti u to znači suočiti se s prvim i posljednjim pitanjima. A na njih odgovor može biti radost milosti ili očaj grijeha.”

Biskup Šaško naglasio je kako se u imenu ‘Bezgrješno začeće’ nalazi “sažetak drame suvremenoga čovjeka, jer zna da svaki čovjek na njega mora dati odgovor, a odgovori koje podupire suvremenost otvaraju ponore nezadovoljstva i praznine. Da nije tako, zar bi se i ovih dana i tjedana ulagalo toliko truda i novaca da se u zagrebačkim bolnicama urede mjesta za pobačaje, napadajući iznova savjesti medicinskoga osoblja da popuste, ta se pomire s dokidanjem začetka otajstva neizrecivosti života? Molimo Gospodina za svjetlo zaslijepljenim nalogodavcima da vide ljepotu kojoj mogu dati da raste i grijeh kojim tu ljepotu uništavaju napadajući savjesti liječnika, za koje molimo snagu i mir da se uzajamno podupiru, s pouzdanjem u Boga koji „na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28).”

Obraćajući se sestrama milosrdnicama biskup je kazao: “Vaša je zajednica, drage sestre, ne samo snagom evanđeoskoga poziva, nego i vremenski usko povezana s vremenom Crkve u kojemu je proglašena dogma o Bezgrješnome začeću. Ne zaboravimo ukazanja sv. Katarini Labouré (1830.) koja su prethodila jačanju svijesti o toj istini vjere u Crkvi.”

Zatim se osvrnuo na povijest dolaska sestara milosrdnica u Zagreb i njihovo svjedočenje karizme sv. Vinka, podsjećajući: “Vaših prvih šest »bijelih sestara«, poput šest posuda na svadbi u Kani iz kojih je do uzvanika došao okus novosti i punine radosti, u Zagreb je došlo u rujnu 1845., samo devet godina prije proglašenja dogme, i one su nedvojbeno živjele u tome crkvenom ozračju jačanja sigurnosti u istinama vjere, tako važnima za onodobna ideološka strujanja u Europi. Sestre su prihvatile poziv da služe: kao učiteljice u školama, kao bolničarke u bolnicama i domovima za bolesne i stare, kao odgajateljice najmanjih, djece i mladeži, suočene s ranama bijede, zapuštenosti, raznih temeljnih potreba posvuda pronoseći ljubav i znanje”, zaključio je biskup Šaško.