Samobor, (IKA) – Samoborci su 17. siječnja, u nedjelju prvu po blagdanu sv. Anastazije (15. siječnja), tradicionalnim vanjskim proštenjem proslavili svetkovinu nebeske zaštitnice svoje župe koja se spominje već godine 1242. Za proslavu su se pripravili trodnevnicom. U župnoj crkvi svete srijemske djevice i mučenice s početka III. kršćanskog stoljeća, sagrađenoj ponad Samobora predvodili su je župnik i samoborski dekan preč. Vlado Bogdan, župni vikar Vlado Letinčić te umirovljeni svećenik Valent Noršić.
U nedjelju 17. siječnja slavljene su četiri proštenjarske mise. Jutarnje službe Božje predvodili su župnik Bogdan i fra Zvjezdan Linić, večernju župnik, a svečanu biskupsku poldanicu zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Na početku svečanog euharistijskog slavlja u kojem su koncelebrirali svećenici Samoborsko-okićkog dekanata, biskup Šaško samoborskoj je vjerničkoj zajednici čestitao svetkovinu župne nebeske zaštitnice. Govoreći o svetoj srijemskoj mučenici, istaknuo je da su “kršćanski sveci okus punine života, darovanost koja vraća radost, divna kruna i kraljevski vijenac u Božjim rukama”.
Protumačivši sliku nedjeljnog evanđeoskog odlomka o prvom Isusovu čudu u Kani Galilejskoj, biskup Šaško kazao je da je “do nas danas, nošen vjerom prvih kršćana i zapisima evanđelista Ivana, došao događaj iznimnoga susreta Boga i čovjeka. Okvir za susret je svadba u kulturi koja je to slavlje čitala kao središnji simbolički životni prelazak koji skuplja prošlost i u sebi nosi budućnost; važan je to korak u kojemu životna radost, osvijetljena vjerom pobjeđuje strahove i nepoznanice budućnosti. Isus je živio u kulturi koja je u braku iščitavala nastavljanje Božjega blagoslova upućena čovjeku; trajnost stvaranja i milosnoga pogleda svijetu; no, brak je ujedno bilo nedvosmisleno iskustvo vjere; znak saveza Gospodina i njegova naroda. Evanđelist Ivan Isusov ulazak u javnost predstavlja upravo prizorom svadbe. U središtu Evanđelja je slavlje kojemu prijeti nedostatak radosti; pred njim je prijetnja da slavlje prestane. Uočavamo da je prvo čudo, prvo znamenje koje opisuje evanđelist Ivan u svome evanđelju ono koje Isus čini da bi nam osigurao “suvišno”, odnosno nešto što nije posvema nužno da bismo preživjeli. Time se pojačava činjenica da Krist spašava darom, a ne nužnošću”.
Isus uči da je jedna od prvih zadaća iznenaditi, stvoriti neočekivano, nepredvidivo, nešto što izranja iz druge perspektive. “Duboko vjerujem da je kršćanska specifičnost u tome da na stolu svijeta osigurava ono što nedostaje, ono što je zaboravljeno; ono ‘jedno’ od čega toliko puta bježimo u mnoštvo, u pretrpanost, u nijekanje smisla”, istaknuo je biskup, dodavši da je “u središtu Bog koji čini nepredvidive geste; začetnik ljepote nježnosti i ljubavi, uronjen u svako naše iskustvo. To je Bog koji nas obasjava svojim licem, a ne kruto metafizičko načelo ili nepokretni pokretač. Božje kraljevstvo je darovana radost koja dolazi na stol čovječanstva. Baš kao i ljubav koja je dar, ne nužnost. Tu nas evanđelje vraća na bitno. Danas zastanite i pitajte se što u vašemu životu nije samo po sebi razumljivo; na što nemate pravo; tko vas i što vas raduje, tko vas voli i koga volite jer na ljubav i radost nemamo pravo; ne pripadaju nam, osim iz ne-nužnosti od koje živimo”. Biskup je zaključio da je put do punih posuda vidljiv tamo gdje se ljudi prožeti Bogom susreću u solidarnosti i poštovanju i gdje se ne dopuštaju obeshrabriti prazninom.