Požega, (IKA) – U sklopu preduskrsnih susreta s vjernicima u posebnim životnim uvjetima, požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je 14. ožujka Dom za odrasle psihički bolesne osobe u Ljeskovici nedaleko Požege te s osobljem i korisnicima Doma slavio Službu Riječi. U njegovoj pratnji bili su ravnatelj Biskupijskog Caritasa Goran Lukić, mjesni župnik Milan Klobučar te ravnatelj požeškog Kolegija i gimnazijski vjeroučitelj Marijan Pavelić sa skupinom učenika Katoličke klasične gimnazije u Požegi. Na početku susreta ravnateljica Doma Rada Matoš pozdravila je biskupa Antuna, svećenike i srednjoškolce uime osoblja i korisnika. Rekla je da su svi oni počašćeni što je biskup ponovno došao među njih u ovom korizmenom vremenu, od srca mu zahvalila na tom znaku pažnju i zaželjela sretne uskrsne blagdane.
Biskup se nazočnima najprije obratio pitanjem je li ravnateljica u pozdravnom govoru sve rekla, a kad su oni uglas odgovorili potvrdno, pozvao ih je da joj na tome pljeskom zahvale. Potom je rekao da je došao k njima jer mu je kod njih i s njima lijepo “jer vas je Bog stvorio i smislio da živite na ovoj našoj hrvatskoj zemlji, budete ljudi srca, plemenitosti i dobrote, te je na taj način uljepšavate; ona je lijepa jer i vi postojite”, posvjedočio im je biskup i pozvao ih da svi zajedno reknu: “Bože, hvala ti što postojimo!”. “Kad dođem u Ljeskovicu”, nastavio je biskup, “i pogledam vaše patnje i trpljenje, sjetim se da je u vama i s vama prisutan Isus koji trpi i pati. I to je dodatni razlog da mi je lijepo biti s vama”, posvjedočio je biskup, pozvavši ih da za njim ponove: “Isuse, hvala ti što si s nama!” Govoreći, nadalje, o ranama na tijelu koje nas bole, spomenuo je da “postoje i rane na duši i u srcu, koje također jako bole. Kao što postoje lijekovi za tjelesne boli i rane, tako postoji i lijek za boli i rane srca i duše, a to je Božje milosrđe. Reći da je Bog milosrdan prema nama znači ustvrditi da on kad nas gleda u nama ne vidi našu zloću i grijeh, nego ono što je lijepo u nama”, ustvrdio je biskup, i pozvao ih da za njim ponove: “Bože, oprosti mi! Brate i sestro, oprosti mi!” Pozvao ih je da to što su riječima izrekli pretoče u korizmenu pjesmu “Ja se kajem, Bože mili”, čije su dvije kitice – predvođeni sviranjem i pjevanjem gimnazijalaca – zatim zajedno otpjevali.
Potom je župnik Milan Klobučar navijestio Ivanov evanđeoski ulomak o uskrsnuću Lazara. Tumačeći spomenuti ulomak, biskup Antun je rekao da on govori o smrti jednog čovjeka, koji se zvao Lazar, i čija je smrt ražalostila njegove sestre Martu i Mariju. A kad je Isus došao k njima, Marta mu je rekla kako njihov brat Lazar ne bi umro da je Isus bio ovdje. Ne kaže kako Lazar ne bi umro, da je uzeo neki lijek, neki čudesni eliksir – koji produžuje život za nekoliko stotina godina, a za kojim danas tragaju neki znanstvenici – nego tvrdi da bi Isusova prisutnost onemogućila Lazarovu smrt. Marta točno zna da tamo gdje je Isus prisutan, nema smrti. Mi svakodnevno osjećamo kako tjelesno umiremo, osobito to snažno doživljavamo u našoj starosti, rekao je biskup. “Ali to nije najgore što nam se može dogoditi”, zaključio je, i nastavio da “smo počeli umirati onda, kad je u našu dušu, srce i savjest ušla sebičnost, zloća i pokvarenost, i iznutra nas razara, te duhovno umiremo prije nego li smo umrli tjelesno”. U ispovijedi omogućujemo Isusu da nas svojim opraštanjem iznutra ozdravi, pomiri s nama i s Bogom, oslobodi od smrti. Ako se odreknemo Isusa Krista i kažemo da nam on ne treba, onda ostajemo samo u našim nutarnjim ranama zla i grijeha, te ćemo na koncu zbog njih umrijeti, rekao je biskup. Ispričao im je da je nedavno s hodočasnicima Biskupije – a među njima je bila i jedna sestra iz njihova Doma – bio u Svetoj zemlji i pohodio mjesto gdje je Isus bio položen u grob, da je razgledao prazan grob, iz kojeg je Isus ustao, pobijedio smrt. Ukazao se svojim apostolima, i oni – kao svjedoci Isusova uskrsnuća – tu istinu razglasili po cijelom svijetu, “te mi vjerom, koja ide iznad našeg razuma, dohvaćamo i priznajemo da je njihovo svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću istinito”.
Rekao je kako je pitanje koje je postavio Marti i Mariji: “Vjeruješ li da mogu pobijediti smrt vašeg brata Lazara” Isus postavio i nama. Tako se mi vjerom svrstavamo među one koji Isusu dopuštaju da u nama pobijedi našu smrt. U radosti te istine pozvao ih je da za njim ponove: “Gospodine Isuse, hvala Ti!” Zahvalnost Isusu iskazali su pjevajući duhovnu šansonu “Isuse, hvala ti”.
Biskup je potom slikom prirode oko nas – koja će se s početkom proljeća toplinom i svjetlošću sunca probuditi, propupati i zazelenjeti – govorio “o našoj na smrt ranjenoj duši, u kojoj će toplinom i sjajem Isusove ljubavi, njegovim praštanjem i milosrđem procvjetati život jači od smrti”. Štićenici su zapjevali njima dragu pjesmu “Ima jedna duga cesta”, izmolili Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.
Zatim je biskup zapodjeo razgovor sa štićenicima koji su dali svjedočanstvo o svom vjerničkom životu, napose o osobama za koje svakodnevno mole, među ostalim i za duhovna zvanja, poželjevši glasno da se netko od nazočnih gimnazijalaca odluči postati svećenik ili redovnik. Biskup ih je pohvalio zbog njihovih molitava, i rekao da bi bilo lijepo kad bi se okupljali večerom i na zajedničku molitvu.
Na koncu susreta biskup je zahvalio ravnateljici Matoš i svim djelatnicima Doma za svako dobro i plemenito djelo koje čine ljudima u posebnim životnim okolnostima, mjesnom župniku Klobučaru, ravnatelju Caritasa Lukiću, ravnatelju požeškog Kolegija Paveliću i gimnazijalcima, zaželio im sretne uskrsne blagdane, a onda je na sve nazočne zazvao Božji blagoslov i podijelio im sličice sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije, kao podsjetnik da on osobno za njih moli i poziv da štićenici mole za biskupa.
U pratnji ravnateljice biskup je zatim posjetio najteže bolesnike smještene u stacionaru na dva kata Doma, gdje je mogao razgledati i četiri dnevna boravka čije je troškove uređenja pokrila Požeška biskupija. Pohod Domu završio je u razgovoru s ravnateljicom i suradnicima, među ostalim i o daljnjoj pomoći Požeške biskupije u uređenju Doma, kako bi njegovi štićenici imali dostojno mjesto stanovanja.