Beograd, (IKA) – Požeški biskup Antun Škvorčević boravio je 12. i 13. kolovoza u pohodu Beogradskoj nadbiskupiji. U nedjelju 12. kolovoza posjetio je franjevački samostan u Beogradu i susreo se s generalnim vikarom fra Leopoldom Rochmesom, gvardijanom fra Benediktom Vujicom i župnikom fra Ilijom. Navečer istoga dana u katedrali Uznesenja Marijina predvodio je euharistijsko slavlje u sklopu devetnice za svetkovinu zaštitnice stolne crkve i u pripravi za 1700. jubilej Konstantinova edikta o kršćanskoj slobodi.
Požeškog biskupa pozdravio je nadbiskup Stanislav Hočevar, koji mu je zahvalio za dolazak i čestitao mu jubileje koje ove godine slavi: 15. obljetnicu Požeške biskupije, 40. obljetnicu svećeništva i 65. godinu rođenja. Biskup Škvorčević istaknuo je kako se raduje svetom slavlju u kojemu susrećemo živoga uskrslog Krista s kojim računa brojno čovječanstvo među kojima i beogradski vjernici, maleni brojem ali duhovno veliki po prisutnosti Isusova svjetla i snage u njihovim srcima. Rekao je kako dolazi iz Požege u čijoj je okolici rođen prvi beogradski nadbiskup Rafael Rodić i koji je kao umirovljenik od 1938. do smrti 1954. živio u požeškom franjevačkom samostanu te je na neki način bio požeški biskup prije osnutka Požeške biskupije. Sve te povijesne datosti, kao i sve vas nazočne na ovome misnome slavlju, rekao je biskup Škvorčević, želim povjeriti Isusu da nas on snagom svoga Duha međusobno poveže te u svojoj sredini budemo njegovo živo svjedočanstvo.
Biskup je započeo homiliju upućujući nazočnima pitanje kako su, obrazloživši da to čini zato što je Isusu Kristu stalo da njegovi u Beogradu budu dobro. Zatim je dodao kako je dobio zadatak predstaviti im Mariju Bogorodicu, kraljicu neba i zemlje i pomoćnicu kršćana. Rekao je da bi se moglo održati stručno predavanje na spomenutu temu koje možda ne bi bilo od veće pomoći njihovoj vjeri te da je stoga postavljenim pitanjem želio usmjeriti vjernike na promišljanje o onome što je u njima kao temelj njihove sudbine ovdje i u vječnosti. Spomenuo je: “Sve oko tebe može biti dobro poslagano, a da ti budeš loše. Hoćeš li biti dobro ili loše prvenstveno ovisi o tome što živiš u svom srcu, u dubini svoga bića, u svojoj osobnosti”. Biskup je zatim posvijestio vjernicima kako nisu osobno zaslužni što postoje, nego su dar Božjeg nauma ljubavi. Gledamo li se takvim očima, nastavio je biskup, spontano nam se iz srca uzdiže poklik: Bože, hvala ti što postojim. Biskup je nadalje ustvrdio kako nema važnijeg podatka u svemiru nego li je svaki od nas kao Božje djelo, i kad ne bismo mi postojali sve bi s obzirom na nas bilo beznačajno. Dodao je da je dobro istraživati stvarnost oko sebe, ali još važnije istraživati sebe, dubinu svoga bića, osobu, srce gdje sam najdublje izrečen, i mogu biti najsnažnije zahvaćen Bogom kao svojom puninom. Kazao je kako znanstvenim putom možemo doći do mjeseca i drugih svemirskih i zemaljskih stvarnosti, ali doći do dubine svoga bića i shvatiti tko smo i koji nam je smisao možemo samo po svjetlu Božjeg Duha u nama. Istaknuo je kako je važno znati diviti se sebi kao dragocjenom daru Božjem. No, istaknuo je da smo mi potamnjena bića u toj Božjoj darovanosti, ranjeni u svojoj slobodi po kojoj smo slični Bogu, te ne uspijevamo disati onim dahom kojim bismo željeli. Ima u našim srcima mnogo čežnji za drukčijim životom, hoćemo više i drugačije, kazao je. Te naše čežnje i propinjanja za drugačijim probudio je u nama Bog i kroz njih nas drži budnima za onu puninu život koju nam želi udijeliti u svom naumu ljubavi. Probuđene čežnje u nama veće su od naših mogućnosti, mi ih ne možemo ostvariti.
Odgovor na njih je Isus Krist, koji u današnjem evanđelju ne nastupa po načelu “kruha i igara” da dobije ljude za sebe, nego je nahranio pet tisuća ljudi kako bi im dozvao u svijest veće istine o njima samima, pomoći im da shvate kako nadilaze želudac i njegove potrebe.
Progovorio im je o istinama vezanima za ljudsko srce, u kojem su gladni i žedni punine života. Ustvrdio je kako je on kruh života, jedini koji može ispuniti naše srce smislom, zaogrnuti nas svojom ljubavlju jačom od smrti. Biskup je spomenuo kako naše srce nije skrojeno nekim političkim ili gospodarskim metrom, nego mjerom Boga živoga te po njegovu Sinu Isusu Kristu možemo doseći puninu života. On je, preuzevši na se naše slabosti i smrtnost, ljubavlju svojom na križu unio u naše smrtno stanje svoju pobjedu. On je na križu bio najnemoćniji čovjek, ali najmoćniji Bog da bi u nemoćnom čovjeku pobijedio smrt. Zato naša sudbina nije u ničemu oko nas, nego u toj njegovoj ljubavi s križa, jačoj od smrti kojom nas želi ispuniti i tako u nama ostvariti ono za čim najdublje čeznemo. Biskup je kazao da je to istina Božja o nama i ako želimo sebi dobro da je trebamo vjerom prihvatiti, jer ako svedemo sebe na sebe same i na ono oko sebe, bit ćemo svaki dan sve tužniji, jer si sami ne možemo dati ono što nam srce hoće. Pozvao je vjernike da idu za Isusom, tako nađu unutarnju radost i smisao unatoč mnogim životnim poteškoćama, s njime prijeđu granicu smrti.
Biskup je potom približio vjernicima lik Blažene Djevice Marije čija je veličina ostvarena po njezinu odnosu prema Božjem Sinu kojeg je rodila kao čovjeka. Protumačio je kako je unaprijed u začeću zaslugama ljubavi njezina Sina na križu bila oslobođena rane iskonskoga grijeha. Po vjeri i rođenjem Sina Božjega po tijelu ušla je s njime u sasvim poseban odnos, i što je u njoj ostvareno djelo je Isusa Krista, jedinog otkupitelja čovjeka. Ona je unesena u nebesku slavu, u puninu života Isusovim zaslugama. Postala je s njime kraljica neba i zemlje, jer je s njime potpuno sjedinjena u služenju čovjeku i svemu stvorenju po žrtvi ljubavi na križu, po njegovoj uskrsnoj pobjedi. Biskup je još dodao kako nas je smislila moćna ljubav Božja i u Isusu Kristu oslobodila naše zarobljenosti zlom i smrću, u čemu je prva sudionica postala Marija. Nas je ta Božja ljubav zagrlila u krštenju, nastavio je biskup, te smo postali njezinim dionicima, i ako s njime dalje koračamo ovom zemljom ostajemo usred nemoći, zla i smrti dionici njegova kraljevstva, te s pravom možemo reći da smo u krštenju uspostavljeni za kraljeve. Prva je Marija kraljica, kazao je, a uz nju svi oni koji su njegovi, uvijek svjesni da Mariju i u tome resi velika posebnost, jer mu nitko drugi nije majka po tijelu, te je gledamo kao znak utjehe i nade na našem putu suznom dolinom. Ona je pomoćnica kršćana najprije po tome što svakome od ljudi već dvije tisuće godina približava i posreduje Isusa Krista u kojem nam je Bog sve darovao. Biskup je kazao vjernicima kako žarko želi da usvajajući spomenute Božje istine o nama ljudima nikad se ne osjete izgubljenima i osamljenima, nego ponosni što su povjerovali Isusu u njegovoj Crkvi i što ih Marija svojim zagovorom neprestano prati i osposobljuje da prihvate Isusa Krista čijom snagom Duha je moguće postići onu uzvišenu proslavu kojom je obdarena. Poželio je vjernicima da ih trajno nadahnjuju i pokreću Isusove besmrtne nade te da se u tom duhu priprave na svetkovinu Marijina uznesenja i za jubilej 1700. obljetnice kršćanske slobode koju im je dao car Konstantin, podrijetlom iz današnjega Niša.
Na kraju mise nadbiskup Hočevar zahvalio je biskupu Škvorčeviću za dolazak i predvođenje slavlja te mu uručio darove. Zahvalu biskupu izrazio je i katedralni župnik i generalni vikar Beogradske nadbiskupije fra Leopold Rochmes.
Biskup se 13. kolovoza u prostorima Nadbiskupskog ordinarijata susreo sa svećenicima Beogradske nadbiskupije i održao im predavanje o evangelizacijskim nastojanjima Požeške biskupije, o djelovanju na ekumenskom polju i na liječenju teških povijesnih rana među kojima su i one u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Voćinu, Slatinskom Drenovcu i drugim mjestima vezanima za II. svjetski rat i nedavni Domovinski rat. Apostolski nuncij nadbiskup Orlando Antonini primio je istoga dana biskupa Škvorčevića u Apostolskoj nuncijaturi i zadržao se s njime u razgovoru o različitim pitanjima djelovanja Crkve na tim prostorima.