Asiz, (IKA) – Papin pohod Asizu na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada, bio je bogat poticajima, gestama i snažnim riječima te vrlo toplim sudjelovanjem puka. Njegova je nazočnost ostavila dubok trag u nama; sada nam je potrebno vrijeme za razmišljanje, rekao je u razgovoru za Radio Vatikan asiški biskup Domenico Sorrentino, koji je Svetoga Oca pratio tijekom cijeloga njegova hodočašća tragovima sv. Franje.
Bilo je to posebno, veliko iskustvo, a ponajviše veliki poticaj nade. Rukom sam dotaknuo tajnu pape Franje, čovjeka koji živi od Boga, i upravo zbog toga zna uspostaviti odnose, zna u trenutku uhvatiti kontakt s ljudima. Ljudima je to potrebno; ovaj je narod imao “tjelesnu” potrebu za njim; svi bi ga bili rado dotaknuli, zagrlili, rekao je biskup.
Sveti Otac dao nam je svjedočanstvo određenoga stila, osjećaja, određenoga načina na koji se valja postaviti. Dostatno je prisjetiti se velike lekcije koju nam je dao u Institutu Serafico. Papa se tamo susreo s bolesnom djecom, i djecom s invaliditetom. Bio je to sat pouke o tomu kako se ponašati pred osobom koja je u nevolji, i kojoj je za sve potrebna pratnja. Bio je to sat ispunjen ganućem! Bilo je dirljivo gledati Svetoga Oca dok ih obilazi, svakoga posebno, od jednoga do drugoga…
Papa je pozdravljao sve ljude. Ali, kada bi ugledao nekog bolesnika, osobu s invaliditetom, stariju osobu, ili dijete, jednostavno se “bacao”! Bio je to drukčiji način pozdrava; i što se više nekoj osobi na licu vidjelo trpljenje, on se toliko više osjećao gotovo otet. Uistinu je doživio iskustvo svetoga Franje, njegovu oporuku, kada kaže da ga je Gospodin gurnuo među gubavce, da na taj način započne svoju pokoru. “Ono što je prije bilo gorko, postade naslada za dušu i tijelo.” Upravo nam je to pokazao papa Franjo. Nježnost – onu koja ljude čini boljima, nježnijima – on ju je pokazao, proživio, posvjedočio svaki put kad je susreo trpeće lice, rekao je biskup Sorrentino.