Biskup Uzinić: Kristovu zajednicu vjernika moramo graditi na jedinstvu, zajedništvu i ljubavi

Iza kamera molili su katedralni vikar don David Marjanović, generalni vikar don Hrvoje Katušić, a pjesmom je molitvu pratila voditeljica zbora Maja Marušić. Vjernici su u molitvi sudjelovali putem prijenosa uživo.

Molila se krunica radosnih otajstava s ulomcima iz Evanđelja po Ivanu. Umjesto vjerovanja pročitan je ulomak o Crkvi iz Ispovijesti vjere naroda Božjega sv. Pavla VI., a na kraju je izmoljena i Molitva za sinodu Dubrovačke biskupije i molitva Gospi od Porata.

Prije početka krunice biskup Uzinić se obratio  vjernicima rekavši da su ga današnja čitanja iz Svetog pisma potaknula na jedno razmišljanje o molitvi koju je želio podijeliti s vjernicima. Spomenuo je kako Djela apostolska prenose da se prva zajednica suočila s protivljenjem u naviještanju Evanđelja, osobito naviještanju Gospodinovog uskrsnuća, te je prva zajednica jednodušno Bogu uputila molitvu.

To je molitva u kojoj prva Crkva razmišlja o tome što je Bog učinio u povijesti spasenja, nadalje razmišlja o onome što oni sami proživljavaju te što je potrebno da bi mogli nastaviti svoje poslanje. Upravo to što im je potrebno da nastave svoje poslanje pretvaraju u dvije molitve, istaknuo je.

Prva molitva je da im Bog pomogne da sa svom smjelošću nastave navješćivati njegovu riječ, a na tu zamolbu odmah se dogodio Božji odgovor, kako kaže sveti pisac: „Pošto se pomoliše protrese se mjesto gdje bijahu sabrani i svi se napune Duha Svetog te stanu navješćivati riječ Božju smjelo“, istaknuo je biskup Uzinić.

Foto: Screenshot

Druga molitva je bila da Bog pruži svoju ruku da bude znamenja, ozdravljenja po imenu njegovog svetog sluge Isusa. Tu nije riječ, rekao je biskup, o tome da se dogodi fizičko ozdravljenje, koje nikada ne treba biti isključeno iz naših molitava, već je više riječ o duhovnom ozdravljenju, odnosno onom rađanju odozgo koje je u noćnom razgovoru Isus razgovarao s Nikodemom.

To se da naslutiti u Djelima apostolskim gdje se fizička i druga ozdravljenja spominju nešto kasnije promatrajući u apostolima čudotvorce, ali prije toga naglašavaju nešto drugo, rekao je biskup Uzinić, a to je „novi život i nove odnose koje vladaju u crkvenoj zajednici“. Nakon te molitve, kako kažu Djela apostolska, „u mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ te im „sve bijaše zajedničko“.

„Nisu ozdravljenja ono na čemu je moguće graditi kršćansku zajednicu i njezino poslanje, ali jest jedinstvo, zajedništvo, ljubav, a ozdravljenja, ako se i dogode, mogu biti nešto što Crkvi pomaže u njezinom poslanju, ali ona ne spadaju u njezinu bit“, istaknuo je biskup Uzinić.

Dodao je i da mi kao vjernici svaki dan ponovno Gospodinu upućujemo svoje molitve, molimo ga za svijet pogođen pandemijom Covida-19,  za oboljele, za liječnike, medicinsko osoblje, korisnike i djelatnike staračkih domova i drugi ustanova gdje se skrbi o najpotrebnijima, poput Centra za rehabilitaciju Josipovac na području Dubrovačke biskupije.

Foto: Screenshot

Molimo Gospodina i za ljekarnike, prodavače, transportne radnike,  pomorce, poslodavce koji ne znaju kako će preživjeti ovu situaciju i hoće li opstati njihove tvrtke, radnike u strahu za svoju egzistenciju, službenike sigurnosti, političare, ali i biskupe da u ovoj situaciji znaju donositi prave odluke, svećenike i redovnike koji slave mise bez vjernika, redovnice i vjernike koji sve teže podnose nemogućnost sudjelovanja na misi, đake, učitelje i profesore kojima ova situacija nije laka, obitelji, posebno one disfunkcionalne koje ova situacija dodatno opterećuje, osamljene, prestrašene, bolesne od drugih bolesti osobito one s psihičkim problemima, umiruće i pokojne. I koliko god skupina ljudi spomenemo u molitvi uvijek nekoga ispustimo, rekao je biskup Uzinić i pozvao da u svoje molitve uključimo i sve one koji su se preporučili u naše molitve, kojima je potrebna naša molitva i sve one koji za nas i s nama mole.

Ovdje je lako uočiti da se  naše molitve uvijek temelje na egzistencijalnim problemima koja nas muče  i kao da su slični onoj drugoj molitvi koju je prva Crkva uputila Bogu. Nemojmo misliti da je to problem, rekao je biskup, dapače.

„Problem bi mogao biti ako se tu zaustavimo te nam to što treba služiti kao pomoć, a ne kao temelj, pa ono što je za nas važno, ali ipak za vjeru i život sporedno, postaje temelj na kojem gradimo život i našu vjeru“, objasnio je biskup Uzinić. Pritom je spomenuo primjer kada se kaže „najvažnije je zdravlje“ te dodao da to baš i nije tako jer ako sve gradimo na zdravlju, onda je to slab temelj jer će prije ili kasnije zdravlje proći i lako se može dogoditi da budemo razočarani pa da nam se učini da mi govorimo, a da nas Bog ne čuje. I da nam se sve želje ostvare bez ovog prvog bilo bi površno, nedovoljno.

Foto: Screenshot

Kao što su, naglasio je, površne naše pobožnosti koje gradimo samo na svojim osjećajima i željama, a ne u traženju Božje volje s nama i za nas. Privremeno se čini da to ima koristi, ali dugoročno od toga nema ništa. To je poput napuhanog balona, koji će prije ili kasnije naići na nešto oštro, ispuhati se ili eksplodirati.

Biskup je podsjetio da je Isus, prema evanđelistima, za svoga života napravio mnogo čuda i znakove pa je na kraju svejedno bio ubijen od onih koji su mu na Cvjetnicu klicali „Hosana“, a na Veliki Petak vikali „Razapni“.

Na kraju razmišljanja biskup se upitao: Što moramo napraviti da bi naše molitve koje imamo svaku večer bile drugačije? Rekao je da u našu molitvu moramo uvijek uključiti razmišljanje o onome što je Bog učinio, a učinjena je povijest ljubavi Boga i čovjeka. Nadalje, zato je važno u kršćansku molitvu uvijek uključiti i Sveto pismo, jer tek tada možemo, u duhu konkretnih potreba koje su za nas uvijek ponovo znakovi vremena poput ovog što ga sada proživljavamo, uputiti molitvu Bogu da nam on kaže što mi možemo i trebamo učiniti kako bismo bili svjedoci onoga što je on učinio za druge pokraj nas.

Tada i mi možemo biti u molitvi potreseni Duhom Svetim i postati smjeli svjedoci Božje riječi koja će potaknuti na ozdravljenje  ili obraćenje nas samih, a po nama naših obitelji, Crkve, društva, svijeta i vremena u kojem živimo, zaključio je biskup Uzinić.