Biskup Uzinić: „Ljubav može sve, ona može rješavati krize. Ali raspeta je to ljubav"

Misu u hotelu Lacroma Valamar na Babinom kuku, gdje se održavala trodnevna škola, predslavio je dubrovački biskup Mate Uzinić a predstavnici obitelji zajedno s djecom animirali su liturgijsko slavlje. S biskupom je koncelebrirao predavač na školi mr. sc. don Pavao Gospodnetić, župnik župe sv. Petar iz Supetra na Braču. Tema škola bile je „Vjera i krize života“.

U propovijedi je biskup govorio o vjeri i krizi te to povezao sa Svjetskim danom siromašnih. Ovo današnje evanđelje uklapa se u našu temu o vjeri i krizi, kazao je biskup na početku propovijedi. Podsjetio je kako je povijest Izraelskog naroda, koja je i paradigma za sve duge povijesti, na neki način i povijest kriza. Govoreći o rušenju hrama, koje se i dogodilo 70. godine, Isus je predskazao jednu krizu, a samim učenicima je također progovorio o krizama koje će proživljavati zbog vjere čak i unutar vlastite obitelji. Isusove riječi o svršetku neki su razumjeli tako da ne treba ništa raditi jer dolazi kraj svijeta i to treba iščekivati. Pavao je te ideje odbacio i uputio kršćane poznatim rečenicama da tko ne radi neka ni ne jede, te neka im ne dodija činiti dobro.

„Kraj svijeta nije blizu da se ne bismo brinuli za svijet. Kraj svijeta je siguran da bismo se brinuli na pravi način“, kazao je biskup.

Isus u svom govoru o svršetku nije mislio ni na konkretno rušenje hrama, niti na kraj svijeta, nastavio je biskup. „Isus misli na prolaznost svijeta kao takvu i na prolaznost ljudskog život i na ljudsku povijest koja u svim vremenima poznaje  ratove, potrese, glad, pošasti, strahote, padove civilizacija i političkih režima…I na povijest, zašto ne, vašeg braka i obitelji, koji kao i svaki drugi brak i obitelj ima svoje dobre i loše trenutke, i koji prolaze, kao i svaki drugi brak i obitelj, svoje krize“, povezao je dubrovački biskup različite razine kriza.

U svim tim situacijama naše poslanje je ne odustati, istaknuo je. „I u takvoj povijesti, takvom svijetu, takvom braku i obitelji navijestiti Isusovo evanđelje. Činiti to postojano ne odustajući od zalaganja za bolji svijet, društvo, brak i obitelj.“ Nedjeljna liturgijska čitanja predlažu da se to čini „pokazujući i prokazujući relativnost zemaljskih stvari koje su simbol naše moći i prestiža, a o kojima se najviše brinemo i usmjeravajući nas prema nebeskoj stvarnosti koja može biti prisutna već sada i ovdje po primjeru drukčijih vrijednosti“.

U ozračju ovog poslanja koje se naslanja na vječne vrijednosti može se razumjeti Svjetski dan siromašnih koje Katolička Crkva obilježava treći put. Geslo ovog dana i Papine poruke je „Ufanje ubogih neće biti zaludu“. Povezujući misli sa škole s temom dana biskup je primijetio da se patnja i krivnja o kojoj se govorilo je jako prisutna u situacijama siromašnih. Potom je predstavio neke naglaske iz poruke pape Franje.

Jedni, manjina, su nepravedno gomilali bogatstvo na račun drugih, većine, misao je kojom je Papa opisao vrijeme o kojem psalam govori te zaključio da ni danas situacija nije drukčija. Stoljeća prolaze, stanje bogatih i siromašnih ostaje nepromijenjeno, kao da nas povijest nije ničemu naučila. Polazeći od takve naše sadašnjosti koja je obilježena time da jedni gomilaju sve više, a drugi postaju sve siromašniji papa opisuje različite oblike siromaštava, a najviše je uvijek pogođena obitelj. Toj logici su izloženi milijuni muškaraca i žena, mladih i djece.

Prenoseći vjernicima Papinu poruku biskup je nabrojao kako su obitelji izložene različitim oblicima siromaštva: obitelji koje su prisiljene napustiti svoj zavičaj i negdje drugdje potražiti mogućnost da prežive; siročad koja je izgubila roditelje ili je nasilno odvojena od njih radi brutalnog izrabljivanja; mladi ljudi koji traže ostvarenje u vlastitome zvanju, ali kojima se priječi pristup zaposlenju zbog kratkovidnih ekonomskih politika; žrtve različitih nasilja; milijuni imigranata koji su žrtve mnogobrojnih skrivenih interesa, koje se često iskorištava u političke svrhe, kojima se niječe solidarnost i jednakost; beskućnici i marginalizirani koji lutaju ulicama naših gradova; siromašni ljudi koji kopajući po smeću traže u otpadu i stvarima koje su drugi odbacili kao suvišne nešto za pojesti ili u što će se obući; siromasi koji su često etiketirani kao paraziti društva i kojima se ne oprašta čak ni njihovo siromaštvo.

Najgore u svemu tome jest to što im je onemogućeno da vide „svjetlo na kraju tunela krajnje bijede“ i što smo osmislili i postavili „zidove neprijateljstva kako bismo se oslobodili njihove prisutnosti“.

Govoreći o siromasima i njihovoj krizi, Papa i nama govori o glavnom problemu suočavanja s različitim krizama, bilo da smo sami u krizi ili uzrokujemo krizu drugima, a to je ne vidjeti svjetlo na kraju tunela i podići zidove neprijateljstva, nastavio je dubrovački biskup te zaključio:

„Dogodi li se to onda je kriza nešto negativno, onda je ona kraj. Ne zbog toga što je kriza kao takva nešto negativno nego je kraj jer smo izgubili nadu i jer je mržnja pobijedila ljubav.“

Nadovezujući se na neke misli izrečene na predavanjima na obiteljskoj školi biskup je podsjetio kako u izvornom grčkom izrazu stoji da je kriza odluka. Potrebno je odlučiti. Spomenuo se i citata o tome da ćemo više naučiti od loših nego od dobrih dana, ali da bismo naučili trebamo odlučiti i donijeti odluku. Koju odluku? Papa Franjo poručuje da se Bog u različitim krizama u povijesti spasenja stavio na stranu siromašnih. Bog je u povijesti spasenja na strani onih koji su u krizi. Polazeći od toga i potrebe da se dođe do odluke i iziđe iz krize Papa je sve upozorio da paze na to da iluzorni osjećaj sigurnosti i okruženost vlastitim bogatstvom na štetu onih koji su ostali izvan toga, neće trajati vječno. I Isus na to upozorava u nedjeljnom evanđeoskom ulomku.

Ono što vi smatrate vrijednim neće trajati vječno, ne smijete se zatvoriti u tu stvarnost, onda ona postaje idol, povezao je tu misao biskup s porukom predavača. Iz te svijesti proizlazi potreba da se dogodi odluka da promijenimo svoj odnos, mentalitet, da nam se dogodi obraćenje u odnosu na siromahe. Ali i u odnosu na bračnog druga, brata, sestru potrebno je ponuditi malo više od onog materijalnog i zemaljskog što nam oduzima toliko snage. Siromasi, ali i dionici naših bračnih i obiteljskih kriza, trebaju nešto više. U tim krizama unutar vaših užih i širih obitelji važno je primijetiti da oni koji su u tome „trebaju naše ruke kako bi se podigli, naša srca kako bi ponovno osjetili toplinu ljubavi, našu prisutnost kako bi pobijedili samoću“.

„Za izlaz iz svake krize jednostavno je potrebna ljubav. Ljubav može sve, ona može riješiti krize. Raspeta je to ljubav“, naglasio je biskup Uzinić.

No, ona može učiniti vama koji se nalazite u krizama i pristupate im s vjerom u ljubavi, dogodit će se to da će zasjati, kako kaže prorok Malahija, „sunce će pravde sa zdravljem u zrakama“.

U prijepodnevnom dijelu škole predavač Gospodnetić govorio je o temi „Petar – kriza vjere i rast vjere“, nakon čega su sudionici postavljali pitanja, dijelili svoja razmišljanja i iskustva iz sličnih situacija. Predavač je na kraju škole poručio svim sudionicima da ne zaborave da kao kršćani znaju da su djeca Božja koja se uvijek Bogu mogu obratiti u svojim patnjama ili krivnjama, a Bog je onaj koji će ih zagrliti i utješiti. U velikim krizama nije put toliko važno baviti se krizama koliko naći model posta, molitve i djela ljubavi, posebno ili zajedno, što je kršćanski put izlaza iz kriza.

Biskup je na kraju zahvalio predavaču, članovima Vijeća za život i obitelj na čelu s pročelnikom don Marinkom Šljivićem, ali i vlasnicima hotela koji su se pridružili sudionicima na zahvalnom misnom slavlju. Kao i prijašnjih godina djeca i mladi su dio škole proveli družeći se s vršnjacima u radionicama koje su vodile odgajateljice ili mladi animatori. Zahvalnom pjesmom „Tebe Boga hvalimo“ svih dvjestotinjak sudionika zahvalio je Bogu, a dojmovi koje su jedni s drugima podijelili svjedoče o još jednoj uspješnoj školi koja je bračnim parovima pomogla da slušajući i dijeleći međusobno se ohrabruju na putu bračnog i obiteljskog života.