U propovijedi biskup Uzinić kazao je kako je kod Židova bio običaj da žene nakon pokopa posjećuju grob. Činilo se to i stoga što se smatralo da se duša četiri dana zadržava u blizini tijela i da je kroz to vrijeme moguć njezin povratak u tijelo i oživljavanje. „Ipak, žene koje su se uputile prema Isusovu grobu nisu to učinile zato što su se nadale da on može oživjeti. Došle su da mu, kako je kod Židova bio običaj, s miomirisima pomažu mrtvo tijelo i tako iskažu posljednju počast. Kad su našle otvoren grob i nisu našle Isusovo tijelo, bile su zbunjene. Viđenje dvojice ljudi u blistavoj odjeći ih je zastrašilo. Sve se to događa jer one trže mrtvaca, a Isus nije mrtvac“, kazao je biskup i nastavio: „On je živ. I to ne živ na način onih koje je on za svoga života oživljavao i koje će biti potrebno prije ili kasnije ponovno vidjeti među mrtvima. On je živ na nov način, na način uskrsnuća. ‘Što tražite živoga među mrtvima? – kažu dvojica ljudi ženama dodajući – Nije ovdje, nego uskrsnu!’“

„I nama, današnjim kršćanima, se događa nešto slično kao i ovim ženama, a to je da Isusa Krista, Živoga, tražimo među mrtvima. To nam se događa kad god ono što nam je Isus govorio prilagodimo svojoj ljudskoj logici, umjesto da sebe i svoju ljudsku logiku uskladimo s onim što nam je Isus govorio“, ustvrdio je biskup Uzinić. To ne znači da smo mi zato zli.

Dok god smo tražitelji Isusa, pa bilo to i na mrtvim mjestima, to je bolje od onoga da ga ne tražimo.

Naše ‘biti oni koji traže Živoga među mrtvima’ događa se onda kad u svojoj vjeri gubimo previše vremena na sporedno ili, možda je tako bolje reći, na manje važno, umjesto da se usmjerimo na ono što je bitno, upozorio je biskup.

U ovo „tražiti živoga među mrtvima spada naša navezanost na tradiciju koja nam često skriva, a ponekad i zamjenjuje vjeru“, rekao je biskup te naveo primjer kako u lokalnoj tradiciji osobito veoma živi kult pokojnika, a koji dovodi do toga da su nam groblja i grobna mjesta glavna preokupacija. Spomenuo je kako su u biskupiji od mnoštva različitih bratstava i bratovština koje su se u prošlosti okupljale zbog različitih oblika kršćanske pobožnosti i djelotvorne ljubavi, osobito vezane uz otajstvo Velikog petka – što se još donekle zadržalo samo na Korčuli – danas preživjela gotovo isključivo ona bratstva koja se su svu svoju kršćansku pobožnost i djelotvornu ljubav svela na ono mrtve pokopati i za njih se Bogu pomoliti.

Primijetio je i kako je katedrala uvijek puna vjernika na Veliki petak dok je interes za Vazmeno bdjenje manji, a „Vazmeno bdjenje koje slavimo i koje je liturgijski ne samo daleko važnije od liturgije Velikog petka, nego i najvažnije slavlje u cijeloj liturgijskoj godini.“

„Pitanje koje se pri tom postavlja nije trebamo li se manje brinuti za mrtve i očuvanje tradicije i običaja, nego trebamo li se više brinuti za žive i za njih moliti.“

„I nemojmo više Isusa tražiti u grobu. Tražimo ga ondje gdje je on živ. Tražimo ga u njegovoj riječi, Svetom pismu, u Crkvi, u euharistiji… I postanimo svima kojima nas Bog šalje i riječima i životom svjedoci evanđelja, počinjući od uskrsnuća koje mu je potvrda i glavni sadržaj“, zaključio je biskup i svima čestitao Uskrs.