Toga dana obilježavao se dan spomena na žrtve Dakse u organizaciji Udruge Daksa 1944./45. koji se sastojao od prijepodnevnog odlaska i molitve na mjestu stradanja na Daksi te večernje misu u crkvi Male braće. Zbog epidemiološke situacije broj sudionika na odavanju počasti na Daksi bio je ograničen.

U propovijedi je biskup govorio o povezanosti zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku, koje je u nedjeljnom evanđeoskom ulomku Isus izdvojio kao najvažnije, te u tom kontekstu o bezbožnom i nehumanom činu pogubljenja na Daksi. Naveo je i riječi pape Franje iz najnovije enciklike „Fratelli tutti“ o zlouporabi vjere kao i o važnosti održavanja upaljenim plamena kolektivne savjesti.

Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?, pitanje je koje bilo vrlo važno za Isusovo vrijeme jer je postojalo puno zapovijedi. Jedni su tvrdili da su sve zapovijedi jednako važne, a drugi su smatrali da bi neke ipak bile važnije. Jedan od poznatih rabina Hilel, koji je živio prije Isusa, a čije učenje je imalo odjek u Isusovom vremenu, rekao je da je prva i temeljna zapovijed: Što ne želiš da drugi tebi čini ne čini ni ti drugom. To je zakon, a sve drugo tumačenje, objasnio je biskup te spomenuo kako je Isus, na jednom drugom mjestu, to rekao u pozitivnom obliku, govoreći da su to sav Zakon i Proroci. Uz to, kao temeljna molitva koja se ponavljala svaki dan tri puta, a koja je Isusovim suvremenicima iz njegovog naroda bila poznata kao nama danas Očenaš, bila je: Čuj, Izraele…. Iz nje je Isus kao prvu zapovijed izdvojio: Ljubi Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom.

Postojala je određena zbunjenost u Isusovom vremenu u odgovoru na pitanje koja je zapovijed najvažnija i trebaju li sve zapovijedi biti jednako vršene, nastavio je tumačiti dubrovački biskup. Isus je sve to sažeo u dvije zapovijedi koje je povezao u jednu: Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, i dodao je, svim umom svojim. Iako nije bio pitan Isus je dodao da je druga zapovijed ovoj ista: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Biskup je nadalje ustvrdio kako je onda ovo bilo važno pitanje kao što je danas za nas možda važno pitanje: Što uistinu danas znači biti dobar kršćanin?

Upitavši se u čemu je Isusova novost s obzirom na to da je rabin Hilel izdvojio ljubav prema bližnjima, a i isticala se ljubav prema Bogu kao najveća zapovijed, biskup je kazao kako postoji više stvari o kojima bi se moglo govoriti, te izdvojio jednu. A to je „povezanost između ovih dviju zapovijedi“, što je biskup dalje objasnio: „Isus je unio istinsku novost jer je te dvije zapovijedi učinio međusobno neodvojima. Time je, budući da je ovaj ulomak u Matejevom evanđelju, učinio veliki iskorak. Za razliku od svojih suvremenika on bliženje ne vidi samo u članovima vlastitog naroda, obitelji, skupine nego bližnje vidi u svim ljudima, osobito u onima koji su gladni, žedni, starci, goli, bolesni, u tamnici. On, kako je zapisano u Matejevom evanđelju, bližnje vidi čak i u vlastitom neprijatelju.“

Veoma je važno ovo Isusovo povezivanje zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, naglasio je dubrovački biskup, jer ako se dogodi da se ove dvije zapovijedi rastave, odnosno da se ljubav prema Bogu ne konkretizira u ljubavi prema bližnjemu ili da se ljubav prema bližnjemu ne nadahnjuje na ljubavi prema Bogu, onda se dogodi da nema ni jedne ni druge ljubavi, a posljedice su tragične.

„To zorno svjedoči i naša povijest kojoj pripada i današnji dan u kojem se sjećamo žrtava Dakse, stanovnika našega Grada koji su živjeli ovdje prije 76 godina, dolazili u ovu katedralu i druge crkve našeg Grada, hodali našim ulicama do onog trenutka kad je došla jedna skupina onih koji su mislili da su ih oslobodili, i uime ideologije koja je zamislila i organizirala takvo što, izvršili jedan bezbožni i nehumani čin njihovog pogubljenja. I time su pokazali da je ta nova ideologija posve slična onoj koja se bližila svom porazu, a to je fašizam i nacionalizam“, kazao je biskup Uzinić.

Te je nastavio: „Kad govorimo o tome, onda moramo biti iskreni i reći da nama vjernicima, kršćanima kao i vjernicima drugih vjerskih zajednica, zapravo nijednom čovjeku, savjest ne može biti potpuno čista zbog onog što se događalo. Pa i da nitko od nas, pa čak i nas koji živimo sedamdesetak godina kasnije, ne može reći da nema dio odgovornosti za takva ponašanja naše subraće ljudi za ono što se događalo ali i događa.“

Biskup je potom istaknuo kako je ovdje u žrtvi Dakse „bilo naglašeno prije svega bezboštvo, odbacivanje one ljubavi prema Bogu, kao onog koji je nepotreban“. Skupa s klasom koju se željelo skinuti s vlasti željelo se skinuti i Boga, a u tome se događalo to nijekanje prava čovjeku nakon što je zanijekano pravo Bogu. „Moramo također priznati da je u povijesti bilo i drugih stranica u kojima se uime Boga i navodne ljubavi prema njemu nijekalo pravo bližnjima, pa i ubijalo vlastite bližnje“, dodao je biskup primijetivši kako se, nažalost, i danas se to ponekad čini.

U ovom kontekstu biskup je izdvojio ulomak iz najnovije enciklike pape Franje „Fratelli tutti“, u kojoj se govori o sveopćem bratstvu koje se nadahnjuje na činjenici da smo svi Božja stvorenja, da nam je svima Bog otac, da nas je sve Bog stvorio. U tom ulomku papa govori o tom našem, našem vjerničkom zloupotrebljavanju vjere i navodnom stavljanju Boga na prvo mjesto i navodnu ljubav prema njemu kada je pretvaramo u zlo prema čovjeku, kazao je biskup. Polazeći od takvih činjenica papa kaže: „Izazov za nas kao vjernike je povratak svojim izvorima kako bismo se usredotočili na ono bitno: štovanje Boga i ljubav prema bližnjemu, zato da neki vidovi našeg naučavanja izvan tog konteksta ne završe kao podrška preziru, mržnji, ksenofobiji, negiranju drugoga. Istina je da nasilje nema temelj u temeljnim vjerskim uvjerenjima već u njihovim izobličenjima. Božje štovanje iskreno i ponizno ne dovodi do diskriminacije, mržnje i nasilja već do poštivanja svetosti života, poštivanja dostojanstva i slobode drugih i predanosti s ljubavlju prema dobrobiti svih.“ Tome je papa dodao novozavjetnu misao: U stvarnosti „koji ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8).

Promišljajući o tome zašto mi danas spominjemo ovo, zašto se uvijek prisjećamo Dakse, zašto stalno govorimo o žrtvama, te zar ne bi trebalo okrenuti stanicu, biskup je kazao kako bi trebalo okrenuti novu stranicu, ali ne na način zaborava. Pozvao se na papine riječi o tome: „Danas je lako pasti u napast da okrenemo stranicu, govoreći da je prošlo puno vremena i da trebamo gledati u budućnost. Ne, zaboga. Bez sjećanja nikad ne idemo naprijed. Nikad ne rastemo bez potpunog i prosvjetljujućeg sjećanja.“ Papa se u tom dijelu spomenuo drugih žrtava, osobito žrtava holokausta, ali i Hirošime i Nagasakija, objasnio je biskup te dodao da u to promišljanje mogu biti uključene i naše žrtve, i one koje su se događale na ovom području prije, ali u tim okolnostima. „Moramo održavati upaljenim plamen kolektivne savjesti svjedočeći sljedećim naraštajima užas onog što se dogodilo, koji na ovaj način budi i čuva uspomena na žrtve tako da ljudska savjest postaje jača i jača pred svakom voljom dominacije i uništenja. Same žrtve, ljudi, društvene skupine ili nacije, to trebaju kako se ne bi prepustile logici koja vodi opravdanju odmazde i svakog nasilja uime pretrpljenog velikog zla,“ poručuje papa u enciklici.

Važna je ova posljednja rečenica, naglasio je biskup Uzinić, jer je često opravdanje za ono što se dogodilo na Daksi, ali i općenito nakon Drugog svjetskog rata, ono što se događalo prije. A onda za ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu, za opravdanje se uzima ono što se događalo prije… „I tako taj krug zla se uvijek ponovo događa, a sjećanje na to kakve su posljedice toga i te kako nam može pomoći otkriti što je prava bit i pravi smisao“, ustvrdio je biskup. „Prava bit je u onom ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao sebe same.“ Dodao je tome na kraju samo pitanje: Što je za nas kršćane najvažnije? Napomenuo je kako se danas, u ovoj situaciji s Covidom, često zbunimo u davanju tog odgovora. „No, uvijek je, i prije svega, najvažnija ljubav prema Boga koja se konkretizira i živi u ljubavi prema čovjeku, bez granica, svakom čovjeku“, zaključio je biskup.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom profesorice Maje Marušić.