Osvrćući se na život ovog sveca iz prvih stoljeća kršćanstva, a jedan od vjernika je biskupa zamolio da im o tome govori, biskup je kazao kako ima dosta nepoznanica vezanih uz njega i njegov život. U njegovom životopisu kao da se miješaju dvije osobe koje bi možda obje mogle biti mučenici, kazao je biskup, a moguće je i da se radi o jednoj osobi, ali u različitim životnim kontekstima pa se onda glas o toj osobi drugačije razvijao i stvarale su se različite povijesti.

Prema jednoj tradiciji riječ je o sv. Dimitriju, za kojeg naša tradicija kaže da je srijemski mučenik, iz vremena cara Maksimina. Na drugom mjestu se kaže da je to bilo za vrijeme Dioklecijanovih progona, da je on bio đakon koji je posluživao biskupa Ireneja, biskupa Sirmijuma koji je nakon Salome bio glavni grad na tome području. Biskup je to povezao s podatkom da je iz tog mjesta i sv. Stošija (Anastazija), poznata mučenica, zaštitnica Zadra. Ona je ubijena na Božić, a slavi se sredinom siječnja kad prođe božićno vrijeme, no na njezinoj proslavi u Zadru zbog te činjenice se pjevaju božićne pjesme.

Vrlo vjerojatno je da su nakon razorenja Sirmijuma, dolaskom Avara i Slavena na ta područja, svečeve kosti bile prenesene u Solun, nastavio je biskup, i tamo se razvila drukčija tradicija, da je on mučenik iz Soluna, pa ga zato zovu sv. Dimitrije Solunski. Ta solunska verzija je od njega stvorila vojnika tako da ga istočne Crkve slikaju na konju, nešto poput sv. Jurja, ali nema zmaja ispred sebe. Grkokatolici objašnjavaju da se takva tradicija stvorila jer se sv. Dimitrije ukazivao kasnije vojnicima dajući im podršku u nekim borbama za pravdu, pa se tako stvorila ta tradicije. Biskup je to približio vjernicima usporedbom kako je i sv. Vlaho postao zaštitnik Dubrovnika iako nije živio u Dubrovniku, no došao je kad je gradu trebala pomoć.

U kapelici u Gabrilima, prema zastavi i oltarnoj pali, prisutna je tradicija sv. Dimitrija kao vojnika, primijetio je biskup. Naglasio je potom kako sv. Dimitrije nije vojnik u onom smislu kako mi gledamo vojsku, kao one koji se bore protiv nekoga, nego je on vojnik Isusa Krista, onaj koji se bori za širenje vrijednosti Isusa Krista i njegovog evanđelja.

Nadalje je biskup kazao kako je Sirmijum, danas Srijemska Mitrovica, dobila ime po sv. Dimitriju. Tradicija kaže da je mučeništvo podnio na taj način da su od njega rimski upravitelji i vojnici tražili da im preda svete spise, a to su vjerojatno bila liturgijska čitanja i s biblijskim tekstovima, a on to nije želio učiniti pa je zato bio osuđen na smrt i ubijen.

„Upravo njegovo zalaganje za obranu svetih tekstova, Biblije, je nešto što nam može i u ovom vremenu biti aktualno i staviti pred nas određeno pitanje“, istaknuo je taj detalj i svečevog životopisa dubrovački biskup. „Mi slavimo sv. Dimitrija koji je za te svete tekstove dao život, a dao ga je jer ga je prilagodio onom što piše u svetim tekstovima.“

Biskup je nadalje podsjetio na pročitane biblijske tekstove toga dana na misi. Uz psalam s odgovorom „Duša se moja uzda u Gospodina“ na misi je pročitan i ulomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola gdje se kaže „ne bojte se“ i „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“, kazao je biskup.

Razmišljajući o tom odgovoru o obrazloženju nade, biskup je postavio nekoliko pitanja vjernicima: Kako ćemo znati odgovor, kako možemo znati odgovoriti zašto smo kršćani i zašto vjerujemo u Isusa Krista, ako nemamo Sveto pismo, evanđelja koja govore o Isusu Kristu? Ili kako ćemo to učiniti ako ih imamo a stoje nam negdje na polici u kući i skupljaju prašini? Ili kako ćemo imati taj odgovor ako dođemo u crkvu pa ne slušamo ta čitanja kojima se navješćuje Božja riječ, objava Isusa Krista? Kako ćemo mi obrazložiti nadu koja je u nama? Kako ćemo reći zašto smo kršćani? Kako ćemo reći što je ono što čini naše kršćanstvo drukčijim od drugim religija i zašto smo mi izabrali baš to? I osobito, kako ćemo moći to činiti ako se ne nadahnjujemo na evanđelju, ako se ne nadahnjujemo na Svetom pismo i ako ne otkivamo Isusa Krista, kako ćemo znati činiti to što trebamo činiti, ‘blago i s poštovanjem, s dobrom savješću’?

To je sv. Dimitrije sve uspio, jer je čuvao sveta pisama, čitao ih i živio po njima, ustvrdio je biskup. I zato je razumio – a i mi bismo to trebali otkriti, a ako nismo trebamo to otkriti čitajući Sveto pismo, evanđelje, nadahnjujući se na njima – da je vrjednije trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro nego čineći zlo, da nikad kao kršćani na zlo ne smijemo odgovoriti zlom nego uvijek u ljubavi i s ljubavlju.

I naravno da je on, a to trebamo i mi, otkrio značenje ovih rečenica koje smo slušali danas u evanđelju, o važnosti onog odreći se sebe da bismo prihvatili Krista i njegovu logiku, nastavio je dubrovački biskup te progovorio o shvaćanju križa. „Mi često križ shvaćamo kao patnju, kao problem, kao teškoću. Da, to jesu križevi, ali prihvatiti križ zapravo znači prihvatiti Božju volju sa sobom, svojim životom i svojom obitelji, ono što Bog želi da ja u konkretnom vremenu i prostoru činim i obogatim ovaj svijet i vrijeme. To je zapravo prihvaćanje onog trošiti svoj život u ljubavi i služenju, gubiti ga znajući da se samo ono što se izgubi, što se potroši u ljubavi i služenju može potpuno i zauvijek steći.“

Biskup je zaključio kako su to bila nadahnuća sv. Dimitrija, on je vidio vrijednost u tome i za tu vrijednost je, učeći iz te vrijednosti, dao svoj život, a u tome je vidio i pitanje za današnje vjernike vezano uz to kako se odnose prema Svetome pismu i „koliko ono doista oblikuje nas i naš život“.

Zatim je biskup Uzinić podsjetio vjernike kako je papa Franjo, prije nešto više od godinu dana, ustanovio Nedjelju Božje riječi, koja se slavi na treću nedjelju kroz godinu. Taj blagdan Papa je ustanovio uz blagdan jednog drugog sveca s naših prostora, sv. Jeronima, koji je preveo Sveto pismo s grčkog i hebrejskog na latinski jezik, a kojem se slavila 1600. obljetnica smrti, pojasnio je. Tim blagdanom Papa je želio „potaknuti nas katolike, to je problem osobito nas katolika, da se više otvaramo Svetom pismu, da više čitamo Sveto pismo, da u njemu otkrivamo doista Isusa Krista“. Ne samo evanđelja nego i cijelo Sveto pismo, dakle i Stari zavjet, sve to govori na svoj način o Isusu Kristu, dodao je te ustvrdio: „Posebnost našeg biti kršćani u odnosu na sve druge religije – i drugi su pozvani činiti dobro, ne činiti zlo, poštivati druge, živjeti po savjesti – je Isus Krist, vjera u Isusa Krista kojemu je Bog postao jedan od nas. Mi to ne možemo shvatiti bez evanđelja, bez Svetog pisma koje o tom govori.“

Papa nas poziva da otkrijemo Isusa Krista ponovno, kao katolici otkrivajući Sveto pismo i stavljajući ga u središte svoga života, rekao je biskup Uzinić te potaknuo vjernike da im Sveto pismo ne stoji, ako ga imaju, na policama „nego da navečer kao obitelj otvorimo Sveto pismo i pročitamo jedan ulomak zajednički i o njemu razmišljamo“. Kazao je i kako to možda ne mora biti neki ulomak Starog zavjeta koji je teže ponekad razumljiv, a kojega treba onda pomoći protumačiti svećenik ili neka druga stručna osoba. Na tom tragu je spomenuo i potaknuo kako bi bilo dobro da postoje skupine u kojima se zajednički čita, razmišlja i razgovara o Bibliji. Preporučio je vjernicima da doma svakako mogu uzeti čitati evanđelje, primjerice ono koje se čita u toj godini, a ove godine je to Evanđelje po Mateju, pa kao dio večernje molitve mogu u obitelji početi čitati, ulomak po ulomak. Uzeti jedan ulomak i početi otkrivati što im govori, osobno ali i kao obitelji. I tako usvajati evanđelje i oblikovati svoj život prema Božjoj riječi. Dodao je i kako je slično papa ponovio i na završetku godine sv. Jeronima, kada je ponovno napisao jedno pismo u kojem ponovo, osobito mladima, govori o važnosti čitanja i produbljivanja Svetog pisma, a zapravo i cijeloj Crkvi.

Zašto nam je potrebno Sveto pismo, osim što otkrivamo Isusa Krista?, tim pitanjem nastavio je biskup svoje promišljanje. „Ono nam pomaže otkriti Boga, kako bismo ga mogli ljubiti svim srcem, svom dušom, ali i svim umom. Važno je i umom spoznavati da bismo mogli umom ljubiti. Ono nam pomaže otkrivati i ljubiti Boga, ali nam pomaže i otkrivati samoga sebe, svoje poslanje, svoj način života, vrijednost onoga odreći se, koje nije nikad gubitak nego je uvijek dobitak.“ Za bolje prepoznavanje vrijednosti odricanja biskup je potaknuo okupljene da promisle o tome kada je njihova obitelj sretna i zadovoljna, te zaključio da je to onda „kad su svi spremni davati se, žrtvovati se“. Čim jedan to prestane, odmah se pojavi problem. A kako bi bilo kad bi se cijeli svijet shvatio i otkrio kao takav, dodao je. Tu nam također pomaže Sveto pismo koje nam otkriva da su nam svi ljudi braća i sestre.

Biskup je zatim spomenuo najnoviju papinu encikliku „Fratelli tutti“ koja, polazeći upravo od Biblije, od izvještaja o stvaranju, šalje poruku da smo svi – jer smo svi stvorenja Božja i svima nam je on otac, on je stvorio i mene katolika, i onog pravoslavca, i onog muslimana, i onog animista i onog ateista, sve nas je Bog stvorio – njegova djeca. Zašto bi on mene, zato što sam ja katolik, volio više negoli ono drugo dijete koje to nije, i koje nije imalo milost postati to što sam ja?, upitao se biskup te ustvrdio: Bog sve voli.

Još više od toga da smo svi Božja djeca, i da smo po tom Božji sinovi i kćeri i da smo jedni drugima braća i sestre, jest objava u Isusu Kristu, kazao je biskup Uzinić te pojasnio da se Krist „nije utjelovio u katolika, nije se utjelovio u kršćanina, ma nije se utjelovio ni u židova iako je bio židov, on se utjelovio u čovjeka“. „I svaki čovjek se može otkriti i prepoznati u njemu, u njemu može prepoznati svog brata, i po njemu sve ljude treba i mora prepoznavati kao braću i sestre, počevši od onih koji su nam najbliži“, dodao je dubrovački biskup.

Propovijed je završio citirajući evanđeosku zgodu kada neka žena iz mnoštva viče Isusu: Blago utrobi koja te rodila i prsima koje si sisao, na što je Isus odgovorio: Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i žive je. Naravno da je Isusova majka Marija bila ona koja je slušala i živjela Božju riječ, rekao je biskup, ali nije ona jedina. Nju zato zovemo Blažena Djevica Marija. Ali je i sv. Dimitrije isto to napravio, i drugi sveci i mučenici. I oni su blaženi, i oni su sveti. I mnoga naša braća i sestre koji su ovdje prije nas živjeli i to se trudili činiti, također su sveti i blaženi, čega ćemo se prisjetiti za koji dan, podsjetio je biskup na smisao blagdana koji dolaze te dodao i kako ćemo molit za one koji to nisu još uspjeli.

Na kraju je poručio: „Ali ovo je važno otkriti kao našu zadaću, kao moju i tvoju zadaću. Svi smo mi pozvani na svetost. A način na koji to možemo postati doista jest slušati i čitati Božju riječ, a onda u skladu s njom i živjeti.“