BISKUPI I TEOLOZI IZ VELIKIH KRŠĆANSKIH CRKAVA O NOVIM OBLICIMA PAPINSKE SLUŽBE

BISKUPI I TEOLOZI IZ VELIKIH KRŠĆANSKIH CRKAVA O NOVIM OBLICIMA PAPINSKE SLUŽBE

Od 23. do 25. ožujka u Innsbrucku je održan temeljit, ali i kritički dijalog biskupa i teologa različitih kršćanskih Crkava o papinskoj službi. U sklopu simpozija “Papinska služba – nada, prigoda, protivnosti” koji su organizirali Katolički bogoslovni fakulteti iz Innsbrucka i Graza prvi je put na akademskoj razini odgovoreno Papinoj želji, da se diskutira o načinu vršenja Petrove službe u ujedinjenom kršćanstvu. Vatikan je na taj simpozij poslao tajnika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana biskupa Waltera Kaspera, koji je prije bio profesor dogmatske teologije u Tuebingenu, a sudjelovao je i insbruški biskup Alois Kothgasser, kojega se također smatra vrsnim poznavateljem povijesti dogmi i razvoja službi u Katoličkoj crkvi.
Grčko-pravoslavni metropolit u Beču Michael Staikos tom je prigodom, kao prvi iz pravoslavnog svijeta, komentirao nedavnu Papinu molitvu za oproštenje nazvavši je “velikim i pozitivnim korakom”, koje pravoslavlje visoko cijeni te u njemu vidi početak novoga procesa prema ujedinjenju. Posebno je pohvalio Papin pokušaj da “svoj primat odsada ne vidi samo crkvenopravno i jurisdikcijski, već duhovno”. Papin je cilj, rekao je Staikos, graditi most prema drugim kršćanskim Crkvama. Po njegovu je mišljenu taj proces, još konkretnije, započeo papa Pavao VI, koji je svoj primat vidio kao prvenstvo ljubavi, pri čemu je naveo primjer kada je papa Montini na završetku II. vatikanskoga koncila zastupniku iz Carigrada metropolitu Melitonu, kao simbolični čin poniznosti, poljubio noge. Po mišljenju bečkoga metropolita, taj je čin “najvišega teološko-crkvenog značenja” nestao iz katoličke svijesti, a s pravoslavne je strane krivo shvaćen kao licemjerstvo”.
Bečki evangelički teolog Ulrich Koertner pretpostavlja da dijalog o Petrovoj službi koji je zaželio Papa možda može pridonijeti poboljšanju međunarodne suradnje Crkava na političkome području. Praktično bi to moglo značiti da papa, koji se u svjetskoj javnosti i medijima shvaća kao predstavnik kršćanstva, u svoje poruke snažnije ugradi postojanje i nastojanja ostalih kršćanskih Crkva te da s njima stupi u tješnji razgovor o sadržajima svojih poruka, rekao je Koertner.
Papi danas mnogo više pristaje uloga “glasa vapijućeg u pustinji”, mišljenja je insbruški biskup Alois Kothgasser. “U vremenu i svijetu u kojemu se sve što je moguće učiniti i čini, Petrova je služba potrebna kao odvjetnik života, prije svega siromašnih, zatim čovjekova dostojanstva, slobode naspram pritiscima globalizacije te zloporabe znanosti i moći” rekao je biskup Kothgasser. U papinskoj službi, između ostaloga, vidi i mogućnost ostvarivanja raznolikosti u Crkvi i među ljudima, ali također i mogućnost nezavisnosti Crkve od države kao i raznih stranačkih ideologija. U svom je izlaganju nadalje papinsku službu Kothgasser označio kao “znak i oruđe” jedinstva Crkve, koje se konačno temelji na Isusu Kristu te zaključio: “Tako shvaćena papinska služba u nasljedovanju Isusa Krista ne znači gospodovanje, nego vrlo često mukotrpnu službu”. U diskusiji su i predstavnici ostalih Crkava, i uza sve raznolike ocjene njegove službe, prema papi Ivanu Pavlu II. kao “glasnogovorniku” cjelokupnoga kršćanstva iskazali poštovanje.
Starokatolički biskup Bernhard Heitz Papinu je molitvu za oproštenje od 12. ožujka označio “povijesnom” te izrazio spremnost da njegova Crkva sudjeluje u dijalogu na kojega je pozvao Papa. Prema njegovu mišljenje sve se više pitanja postavlja i o “strukturalnom grijehu” Crkve. Moralo bi se preispitati kada i je li Crkva pogrešiva, ili se to odnosi na pape, biskupe, teologe i vjernike.
O dogmi o papinoj nepogrešivosti iz 1870. godine starokatolički biskup misli da se u novijim teološkim razmišljanjima i istraživanjima vidi “novi smjer” te se izjasnio kako bi se, po uzoru na prvo tisućljeće kršćanstva, moglo govoriti o “povijesnom primatu u uskoj suradnji s kolegijalitetom”. U novome tisućljeću biskup Heitz zaželio je novi svjetski ekumenski koncil “zajedno s Petrom”.
Evangeličko-luteranski biskup Herwig Sturm s jedne je strane kršćansko jedinstvo označio kao “veliku vrijednost”, a s druge kao “mukotrpan posao”. On ima dojam da se u Katoličkoj crkvi grade “nasipi oko pape”. Naziv “predsjedatelj u istini i ljubavi” za službu rimskoga biskupa Sturm smatra i lijepom i vrlo zahtjevnom.
Metodistički superintendan Helmut Nausner podcrtao je da su sa stanovišta njegove Crkve u svezi s papinskom službom “sve stvari otvorene”. Prema njegovu mišljenju mora se postaviti pitanje ima li papinska služba ekumensku budućnost. Ekumenistica s insbruškoga fakulteta prof. Silvia Hell zaželjela je da postoji “stalno vijeće” pape, kardinala i biskupa iz čitavoga svijeta u kojem bi sudjelovali i nekatolički crkveni predstavnici.
Papinska služba stalno se nalazi između odbijanja i mržnje, ali i vrlo velikih, čak nadljudskih očekivanja, rekao tajnik Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana Biskup Kasper upozorio je na “utopistička očekivanja”, pri čemu je analizirao stajališta višeslojnih ekumenskih razgovora, koji neće dati brzih rješenja, pogotovo ne u pitanjima papinske službe.
Kasper je na neka stajališta evangeličke strane odbio mogućnost “ekumenizma bez pape” budući da su posljednji pape izvanredno pridonijeli ekumenskome dijalogu. Prema njegovu mišljenju dijalog s pravoslavljem mora se voditi ne samo na teološkoj i duhovnoj, nego i na ljudskoj razini. Posebno važno mjesto u tome imaju monasi odnosno redovnici obje tradicije. Pritom je biskup Kasper izrazio žaljenje da do sada u katoličko-pravoslavnim razgovorima ne postoji nikakav dokument o papinskoj službi. Tom je prigodom potvrdio da će prekinuti razgovori između Katoličke i Pravoslavne crkve biti nastavljeni u lipnju u Baltimoreu.
U razgovoru s luteranima Kasper vidi “novu otvorenost” i promijenjenu klimu. On promjenu klime vidi i u odnosima katolika prema anglikancima, bez obzira na sve povijesne nejasnoće kao i otvorena pitanja poput onoga koje se tiče ređenja žena. Pravoslavne Crkve su dogmatski gledano vrlo bliske Katoličkoj, ali je u tijeku više od 1000 godina došlo do vrlo različitog razvoja. Raskol iz 1054. biskup Kasper vidi “radije kao simbol”, budući da su do osvajanja Carigrada u tijeku četvrtoga križarskoga pohoda Grci i Latini imali zajedničku euharistiju.
Kao svjedok vremena i osobni prijatelj pape Ivana Pavla II. bivši poljski premijer Tadeusz Mazowiecki na insbruškom je simpoziju naglasio kako će tek povijest pokazati pravu ulogu pape Wojtyle. Sva unutarcrkvena očekivanja nisu ispunjena, rekao je Mazowiecki, te podsjetio na Papina mirovna nastojanja poput onog oko rješavanja balkanske krize, pri čemu je Ivan Pavao II. stvarno išao do krajnjih granica. Načelno, Papa je s obzirom na Europu razvio političke i moralne vizije, a stalno se zalagao za stabilan mir, ne samo u Europi, nego i na Bliskome Istoku, rekao je Mazowiecki.
U skladu sa zahtjevom Drugoga vatikanskog koncila da Crkva bude znak i oruđe također i za jedinstvo čitava čovječanstva, čime su svi ljudi adresati njene poruke, papinska služba time je i globalna služba ujedinjenja. Na to je uputio insbruški dogmatičar prof. Lothar Lies SJ na kraju simpozija. On je naglasio da je papinsko naučavanje danas, i da će ubuduće biti takvo, “sve više služba globalizacije”. “Budućnost univerzalne Crkve raširene po čitavom svijetu, a tako i budućnost nepogrešivog učiteljstva je u globalnoj Crkvi… koja nudi povezivanje u kojemu će pojedini čovjek, pojedina kultura i također duhovna bogatstva različitih religija kao trajne vrijednosti moći ostati povezane te u različitosti biti jedno” rekao je Lies. On je visoko ocijenio papinsko “ex cathedra”-naučavanje, koje bi trebalo pokazati da su u našem vremenu nastupili “novi Duhovi”, koji nadilaze kulturalne i jezične granice. “Nije li to papa koji tamo govori? Ne razumije li ga svatko od nas na svome materinskom jeziku?” apostorfirao je Lies odlomak iz Djela apostolskih. U rastućem svjetskom povezivanju moralo bi se pojasniti što je to nepogrešivost naučavanja, da bi se služilo Evanđelju. Važan kriterij za nepogrešivost u naučavanju Lises vidi u tome što je u pitanju elementarno traženje smisla. (tš)