Biskupi su, između ostalog, napisali da ih obuzima „ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir“ te naveli „nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti“ ovog sporazuma: „1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta. 2. Kako može biti jedna država sa tri vojske? 3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje? 4. Tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva? 5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te se u istu razinu stavljaju žrtva i agresor. 6. Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama tisuća prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode?“.

„Očito je da ovaj mirovni sporazum, postignut u Daytonu, a koji treba biti potpisan u Parizu, umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu, s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije – međunarodni i domaći koji su sudjelovali u kreiranju ovoga mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje. Kao službeni predstavnici Katoličke Crkve u jednom od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, u hrvatskom narodu, i ovaj put izražavamo svoju spremnost da i sami pomognemo u ostvarivanju svih konstruktivnih i provedivih rješenja ovoga užasnog rata i u uspostavljanju istinskog mira na području naše Biskupske konferencije, tj. na području cijele Bosne i Hercegovine“, napisali su biskupi Biskupske konferencije 8. prosinca 1995. u svom Otvorenom pismo potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma.

Pismo biskupa BK BiH u cijelosti:

Mirovni sporazum sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti!

Otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma

Mi, nižepotpisani članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koji se već više mjeseci ne možemo ni susresti, dosljedni crkvenim stavovima u vezi s ratom i mirom u BiH, uoči potpisa “daytonskog sporazuma” u Parizu ovoga mjeseca, obznanjujemo još jednom svoje stajalište priopćeno više puta i na više načina i Svetoj Stolici i Biskupskim konferencijama svijeta, kao i domaćim i svjetskim političarima koji su mogli mnogo ranije stišati razbuktavanje agresorskog rata i uspostaviti pravedan i trajan mir u BiH. Svojim izjavama obratili smo se javnosti skupno ili u zajedništvu s biskupima Republike Hrvatske barem 25 puta u posljednje 4 godine. Ovdje donosimo odlomke iz naših 12 izjava:

Iz Pisma biskupa BiH Svetom Ocu, 18. XII. 1992.: “Iako su svjetske organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Europska zajednica, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji jasno proglasile napadača i osvajača – Srbiju i Crnu Goru te bivšu Jugoslavensku narodnu armiju, koja je svoje oružje izručila bosansko-hercegovačkim Srbima, ipak u konkretnoj praksi kao da se ne razlikuje tko je glavni začetnik i zločinac a tko žrtva, tko napadač a tko napadnut (..). Molimo Vašu Svetost da Sveta Stolica u skladu sa svojim mogućnostima djelovanja poradi na tome da vlade moćnih zemalja preuzmu zadaću i odgovornost za ono što im nalažu međunarodni dokumenti o poštovanju temeljnih ljudskih prava, prinuđujući agresora i otimača da svima prognanima i izbjeglima omogući povratak u njihove domove, pri čemu ne može biti govora ni o kakvu prekrajanju državnih granica” (Glas Koncila, 2/1993, 3).

Iz Pozdrava Biskupa BiH Svetom Ocu: 12. I. 1993.: “Svjesni smo, Sveti Oče, Vaše moralne snage i autoriteta koji uživate i Vi osobno i Sveta Stolica u cijelom svijetu. Stoga Vas molimo da ostanete s nama. Smatramo da nije volja Božja da nas nestane na onim prostorima na kojima živimo već 13. stoljeća, gdje smo unatoč dramatičnim povijesnim kušnjama, s pomoću Božjom, uspjeli očuvati svoju vjeru u Isusa Krista, svoju povezanost s Petrovim nasljednikom i svoj nacionalni identitet. I danas unatoč svim promjenama i tragičnim zbivanjima, mi ostajemo kao i do sada spremni za miran suživot i s pravoslavcima i s muslimanima i s pripadnicima ostalih vjeroispovijesti” (GK, 4/93, 3).

Iz Apela biskupa BiH, Mostar, 2. VIII. 1993.: “Ponovno apeliramo na sve odgovorne političke faktore u domaćoj i svjetskoj javnosti da zauzetije porade oko pravednog rješenja sadašnjega i budućeg života svih stanovnika Bosne i Hercegovine. (…) Molimo sve one koji vjeruju u Gospodara povijesti i Kneza mira da se pridruže našim molitvama svemogućem Bogu da skrati dane ovoga progonstva i omogući nam miran i sretan život u ovoj našoj bosansko-hercegovačkoj crkvenoj pokrajini, zajedno s ostalim narodima” (GK, 33/93, 4).

Iz poruke biskupa BiH, Zagreb: 1. IX. 1993.: “Kao biskupi katoličkih dijeceza u Bosni i Hercegovini ističemo da Crkva po svom evanđeoskom poslanju naviješta Kristov spas i mir ljudima na ovim prostorima bez obzira na bilo kakve granice. Raduju nas sva pravedna mirovna rješenja kojima se zaštićuje svaki čovjek i narod u njegovim ljudskim, vjerskim i nacionalnim pravima. Duboko nas uznemiruju razne vijesti i događaji koji navode na zaključak da bi planirana republička razgraničenja mogla dovesti do nasilnih ratničkih razračunavanja i čišćenja, suprotnih Božjem zakonu i ljudskom pravu. U takvoj pretpostavci ne možemo nikada pristati na mogući nestanak natpolovičnog dijela oragnizirane Katoličke Crkve, tj. naših biskupija na njihovim povijesnim i sadašnjim prostorima Bosne i Hercegovine. Sreća jednoga čovjeka ili naroda ne gradi se gaženjem ljudskog dostojanstva i osnovnih prava drugoga čovjeka ili naroda. Jedno je od tih temeljnih prava i život na stoljetnim vlastitim ognjištima” (GK 37/93,3).

Iz Izjave biskupa BiH, Bol, 29. XI. 1993.: “Odbacujemo sve nepravde i neljudska nedjela počinjena u ovom ratu te u ime Božjeg zakona i dostojanstva čovjeka osuđujemo svaku metodu i praksu obespravljenja čovjeka i naroda, progona, pučanstva, “etničkog čišćenja”, genocida, rušenja vjerskih bogomolja, iz koje god ljudske skupine ili narodne političke zajednice to dolazilo. Mi predstavnici vrhbosanske nadbiskupije, banjalučke, mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije, ne pristajemo ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih granica, niti na otpisivanje naših crkvenih područja, bez pristanka i odobrenja našega katoličkoga svećenstva i puka koji je kao hrvatski narod vjekovima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini. Osuđujemo medijsku pristranost u ovom ratu, svaku manipulaciju koja je na štetu istine i pravde, i izvjestiteljske poticaje na osvetu i mržnju” (GK, 50/93, 1).

Iz Apela biskupa BiH, Sarajevo, 6. I. 1994: “Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo, upućujemo odlučan poziv svim političarima, svim sudionicima u pregovorima, svim vojnim zapovjednicima da budu svjesni kako oni sada upisuju svoje ime u povijest čovječanstva i europske civilizacije! Da li usvajaju načelo neotuđivih prava svake ljudske osobe i svakog naroda da živi u pravednom miru ili vode pregovore s načelom da su sila i moć oružja odrednice prava i pravednosti?!” (GK 3/94, 1).

Iz Promemorije predsjedniku Republike Hrvatske, Zagreb, 12. I. 1994.: “Sudjelujući u tim pregovorima u ime hrvatskog naroda njegovi političari, s Vama na čelu pristaju na podjelu Bosne i Hercegovine. Veoma nam je žao što su ti pregovarači ignorirali i ignoriraju dosadašnje apele, kojima su biskupi Bosne i Hercegovine izjavljivali da ne pristaju ni na kakvo mijenjanje granica svojih biskupija, niti na nestanak, s tih prostora, većeg dijela hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve, koja mu je inače bila i ostala vjekovima najvjernija voditeljica i zaštitnica (…). Jedan od prekršenih principa jest ovaj: Europa je od početka stajala uz načelo da neće priznati ni pedalj osvojene zemlje, a sada se pod njezinim pritiskom i na temelju otimačinom i agresijom osvojenih područja vode pregovori. Stječe se dojam da se osvajača želi zadovoljiti, što će biti samo na životnu štetu druge strane. Drugi nepravedan princip koji se primjenjuje jest ovaj: Dioba Bosne i Hercegovine, praktično i stvarno (makar se teoretski netko i zalagao u suprotnom smjeru) vodi ne samo sankcioniranju dosadašnjih etničkih progona, nego i sutrašnjem potpunu dovršenju “etničkog čišćenja”. A takva “preseljenja” i pothvati za vrijeme rata nisu ništa drugo nego zlodjela! (…) Bez obzira na sve moguće prijedloge o ustroju Bosne i Hercegovine, smatramo svojom dužnošću i pravom još jednom odlučno zahtijevati od svih koji pregovaraju u ime hrvatskog naroda, da svakako osiguraju za sve Hrvate katolike, kao i za pripadnike drugih nacija i konfesija, osnovna ljudska i građanska prava i slobode, uključujući i vjerska i nacionalna prava” (GK, 4/1994, 3).

Iz Apela biskupa BiH, Banja Luka, 13. II. 1994: “Nije zadaća nas crkvenih predstavnika davati konačna rješenja za unutrašnje političko uređenje u Bosni i Hercegovini. Poštujući povijesne okvire svoje vrhbosanske metropolije, s kojima se uglavnom poklapaju povijesne granice Bosne i Hercegovine – a koju je diplomatski priznala Sveta Stolica i sav svijet – otvoreni smo svakoj razumnoj političkoj opciji koja se drži općih normi prava i pravde. Ponovno naglašavamo dužnost prestanka besmislena ratovanja, ostvarenje svih ljudskih i građanskih prava i sloboda, ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda na tlu Bosne i Hercegovine, zaustavljanje i vraćanje prognanih na njihova vlastita ognjišta, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći svima životno ugroženima” (GK, 8/1994., 1).

Iz Izjave biskupa BiH, Bol, 6. V. 1994.: “Nažalost, spomenuti (washingtonski) sporazum, za sada razdvaja našu metropoliju: na područje pod nadzorom Hrvata i Muslimana te na područje pod kontrolom bosanskih Srba. S bolju konstatiramo da su s mnogih dijelova pod kontrolom Srba već protjerane ili pobjegle desetine tisuća Muslimana i Hrvata, a nad onima koji su unatoč nemalim poteškoćama još uvijek ostali i žele ostati na svojim vjekovnim ognjištima, nastavlja se teška diskriminacija i “etničko čišćenje”. Na taj se način dovodi u pitanje daljnja opstojnost više od 40% vjernika vrhbosanske nadbiskupije, oko 80% banjalučke biskupije, a oko polovice područja mostarsko-duvanjske i trebinjske biskupije, što mi kao biskupi tih biskupija, kao ni cijela Katolička Crkva, ne možemo prihvatiti! Ponovno najodlučnije dižemo svoj pastirski glas u obranu i vraćanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda – kako za katoličke vjernike tako i za sve druge obespravljene ljude na području cijele naše metropolije” (GK 21/94, 3).

Iz Pisma biskupa BiH Svetom Ocu, Sarajevo, 7. IX. 1994.: “U ovoj općeljudskoj tragediji Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini tako je pogođena da se nalazi u stvarnoj pogibelji nestajanja. Naši vjernici, pritisnuti nevoljama, masovno napuštaju svoja ognjišta. Vijest da ni Vi, Sveti Oče, kao poglavar Katoličke Crkve i najveći mirotvorac ovog vremena, niste mogli ostvariti svoj planirani pohod k nama, uvelike je povećala strahove našega vjernog puka. (…) Katolička Crkva u hrvatskom narodu na ovim prostorima razapeta krvari već trinaest stoljeća, ali nije nestala! Kako se pomiriti s činjenicom da ona nestane danas, na svršetku dvadesetog stoljeća, i to samo tijekom tri godine?! Ipak vjerujemo da je Božja ljubav ona snaga koja će nam pomoći da ovdje opstanemo. Zato molimo da nas blagoslovite s groba svetog Petra” (GK, 38/94, ci).

Iz Apela biskupa BiH, Rim, 30. XI. 1994.: “Ratna se agresija vodila i još uvijek vodi na području Bosne i Hercegovine. Ali ta je agresija s njezinim krvavim posljedicama u krugovima svjetskih političkih snaga: Organizacije Ujedinjenih naroda, napose u Vijeću sigurnosti, u Europskoj uniji, u administraciji Sjedinjenih Američkih Država, zbog njihovih vlastitih interesa, nailazila sve do sada na različite stavove od ljudske i moralne neosjetljivosti do političkog popuštanja i otvorena podržavanja vrlo nehumana projekta očita agresora preko raznih “mirovnih” planova do sadašnje Kontaktne skupine. A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktične pobjede ratnog bezumlja, zla i gaženja etničkih zasada, ljudskih nacionalnih i vjerskih prava kao i građanskih sloboda. Mi biskupi Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini znamo da su brojni naši katolici kroz duga burna stoljeća doprinosili duhovnom stanju i rastu Crkve, Kristova tijela, patnjom, mučeništvom i podnošenjem nepravdi. Ali ne možemo prihvatiti da danas, pred očima cijeloga civilizirana svijeta, moramo posve nestati, etnički očišćeni sa svojih povijesnih prostora. Zato apeliramo na biskupske konferencije Europe i svijeta da u naše biskupije pošalju svoje predstavnike, koji će se uvjeriti u istinitost i dramatičnost ovoga našeg vapaja. Također ih molimo da porade kod vlada svojih država da se Bosna i Hercegovina, već međunarodno priznata, očuva kao cjelovita zemlja;

– da se etnička čišćenja na području Bosne i Hercegovine ne ozakone nego isprave;

– da se ljudsko pravo ne stavlja u nečiju ratnu snagu i oružje;

– da se svi prognanici mogu vratiti u svoje domove uz puno osiguranje jednakih prava na njihov ljudski, nacionalni i vjerski identitet” (GK, 50/94, 1).

Iz Izjave biskupa BiH, Mostar, 29. I. 1995.: “Četiri katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini: Vrhbosna-Sarajevo, Banja Luka, Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan doživljavaju već više godina, svaka na svoj način svoju krvavu Golgotu. Osim što su im područja razdijeljena između naroda u rat uvučenih, gdje su uspostavljena različita politička ratna uređenja, sama njihova biskupijska sjedišta odaju svu tragiku vremena i rata: Sarajevo danas obilježuje 1.000 dana neprijateljske opsade. U Banjoj Luci, posebno posljednjih tjedana, još se naglašenije i perfidnije provodi neviđen progon i etničko čišćenje nad ostatkom nesrpskog pučanstva. Mostar je podijeljen u dva dijela. Trebinje je apostolskom upravitelju nepristupačno. Unatoč svemu tome zahvalni smo Bogu da smo mogli održati ovo prvo zasjedanje na području naše Biskupske konferencije u gradu Mostaru (…). Ovu tragediju svoga hrvatskoga i katoličkoga naroda najviše doživljavamo u tome što je više od polovice našega puka (preko 400.000 ljudi) moralo izbjeći sa svojih vjekovnih ognjišta, što ne vidimo perspektive njihova normalna povratka u dogledno vrijeme i što nad nama kruže oblaci crnih strahova i slutnji i za prognane i za preostale. Uzalud nam je karitativna i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i građanska prava i slobode da živimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti ako su nas agresori na čovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo ožalošćeni zbog nedopustivih propusta međunarodne političke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i “sili jačega”, a ravnodušnost prema svemu pučanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilja, rušenje, progonstva i klanja. Ona s “jačima” razgovara na koljenima, a ucjenama sa “slabijima”! Zaprepašteno se pitamo je li moguće da su politički interesi i prestiži beskrajno važniji od čovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima?” (GK, 6/95, 1.3.)

Kako je vidljivo iz ovih odlomaka naših izjava, mi, nižepotpisani članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine imali smo jasan i dosljedan stav – i to od početka rata pa sve do sada – za prestanak agresorskog rata i za uspostavljanje čvrstoga, trajnoga i pravednoga mira zauzimajući se za pravo svakog čovjeka i naroda u ovoj zemlji. Zato pozdravljamo zaustavljanje ovoga agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu. Molimo Boga da ovom ratu zaista bude kraj.

Međutim, obuzima nas ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir. Mirovni sporazum, koliko nam je poznat, sadrži nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti.

1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta.

2. Kako može biti jedna država sa tri vojske?

3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje?

4. Tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva?

5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te se u istu razinu stavljaju žrtva i agresor.

6. Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama tisuća prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode?

Očito je da ovaj mirovni sporazum, postignut u Daytonu, a koji treba biti potpisan u Parizu, umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu, s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije – međunarodni i domaći koji su sudjelovali u kreiranju ovoga mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje. Kao službeni predstavnici Katoličke Crkve u jednom od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, u hrvatskom narodu, i ovaj put izražavamo svoju spremnost da i sami pomognemo u ostvarivanju svih konstruktivnih i provedivih rješenja ovoga užasnog rata i u uspostavljanju istinskog mira na području naše Biskupske konferencije, tj. na području cijele Bosne i Hercegovine.

Sarajevo – Banja Luka – Mostar, 8. prosinca 1995.

kardinal Vinko Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik BK BiH

mons. Franjo Komarica
biskup banjolučki

mons. Ratko Perić
biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

mons. Pero Sudar
pomoćni biskup vrhbosanski