Poruka Njegove Svetosti Ivana Pavla II. za Korizmu 2000.

BIT ĆU S VAMA DO SVRŠETKA SVIJETA
(usp. Mt 28,20)

Braćo i sestre!
1. Korizma, vrijeme obraćenja i pomirenja, u ovoj godini ima posebno značenje, jer se slavi u sklopu Velikog jubileja 2000. Korizmeno vrijeme predstavlja vrhunac puta obraćenja i pomirenja kojeg Jubilej, godina milosti Gospodnje, predlaže svim vjernicima kako bi obnovili vlastitu predanost Kristu i naviještali obnovljenim žarom njegovo otajstvo spasenja u novom tisućljeću. Korizma pomaže kršćanima da dublje proniknu to “otajstvo, pred vjekovima skriveno u Bogu” (Ef 3,9): upravlja ih susretu sa živom Božjom riječi i od njih traži odricanje od vlastita sebeljublja kako bi prihvatili spasenjsko djelovanje Duha Svetoga.

2. Bijasmo mrtvi zbog grijeha (usp. Ef, 2,5): tako sveti Pavao opisuje čovjekovo stanje bez Krista. Eto zašto je Sin Božji uzeo ljudsku narav otkupivši je od ropstva grijeha i smrti.
To ropstvo čovjek kuša svakodnevno zamjećujući njegove duboke korijene u samom svom srcu (usp. Mt 7,11). Ono se katkad pokazuje u dramatičnim i neuobičajenim oblicima, kako to pokazuju velike tragedije XX. stoljeća, koje su se duboko utisnule u živote tolikih društava i osoba, žrtava okrutnog nasilja. Prisilna protjerivanja, sustavno uništavanje narodâ, preziranje temeljnih prava osobe tragedije su koje nažalost još i danas ponižavaju čovječanstvo. I u svakodnevnom se životu otkrivaju raznoliki oblici zastranjenja, mržnje, uništenja drugoga, laži koje je čovjek žrtva i tvorac. Ljudski je rod označen grijehom. Njegovo dramatično stanje podsjeća na uznemirujući usklik apostola narodâ: “Nema pravedna ni jednoga” (Rim 3,10; usp. Ps 13,3).

3. Pred tamom grijeha i nemogućnošću čovjeka da se sam oslobodi, u svem se svom sjaju pojavljuje Kristovo spasenjsko djelo: “Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost” (Rim 3,25). Krist je Jaganjac koji je uzeo na sebe grijeh svijeta (usp. Iv 1,29). On je dijelio ljudski život “do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8), da otkupi čovjeka od ropstva zla i ponovno mu vrati dostojanstvo djeteta Božjega. Evo uskrsnog otajstva u kojem smo ponovno rođeni! Ovdje, kao što podsjeća uskrsna Posljednica, “sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta”. Crkveni oci tvrde da, u Isusu Kristu, đavao napada cijelo čovječanstvo i opsjeda ga smrću, iz koje ono biva izbavljeno zahvaljujući pobjedonosnoj snazi uskrsnuća. U uskrslom Gospodinu smrt biva obeskrijepljena i čovjeku se daje mogućnost da se, po vjeri, pridruži zajedništvu s Bogom. Onomu koji vjeruje daje se, po djelovanju Duha Svetoga, sam Božji život, “prvi dar” (Četvrta euharistijska molitva). Tako otkupljenje izvršeno na križu obnavlja čovječanstvo i ostvaruje pomirenje između Boga i čovjeka te ljudi međusobno.

4. Jubilej je vrijeme milosti u kojem smo pozvani na osobit se način otvoriti Očevu milosrđu, koji se u Sinu prignuo do čovjeka, i pomirenju, velikom Kristovom daru. Stoga ova godina mora za kršćane, ali i za svakog čovjeka dobre volje, postati dragocjena prigoda da iskuse obnoviteljsku snagu ljubavi Boga koji prašta i pomiruje. Bog nudi svoje milosrđe svakomu onom koji ga želi prihvatiti, i onda kada je on daleko i u sumnji. Današnjem čovjeku, umornom od osrednjosti i lažnih opsjena, ponuđena je tako mogućnost da prigrli put života u punini. U tome kontekstu, korizma Svete 2000. godine predstavlja u pravom smislu riječi “vrijeme milosno… vrijeme spasa” (2 Kor 6,2), osobito povoljnu prigodu za “pomirenje s Bogom” (usp. 2 Kor 5,20).
Kroz Svetu godinu Crkva nudi različite mogućnosti za osobno i zajedničko pomirenje. Svaka biskupija je odredila posebna mjesta gdje vjernici mogu iskusiti osobitu prisutnost Boga prepoznavajući u njegovu svjetlu vlastiti grijeh i započeti, zahvaljujući sakramentu pomirenja, novi životni put. Od posebnog je značenja hodočašće u Svetu zemlju i Rim, povlaštena mjesta susreta s Bogom, zbog njihove jedinstvene uloge u povijesti spasenja. Kako se, bar u duhu, ne zaputiti prema zemlji koja je gotovo prije dvije tisuće godina, vidjela prolazak Gospodina? Ondje “Riječ tijelom postade” (Iv 1,14) i “napredovaše” u “mudrosti, dobi i milosti” (Lk 2,52); ondje je obilazila “sve gradove i sela… propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć” (Mt 9,35); ondje je dovršila poslanje koje joj je povjerio Otac (usp. Iv 19,30) i izlila Duha Svetog na prvu Crkvu (usp. Iv 20,22).
I ja se nadam da ću, upravo u korizmi 2000., hodočastiti u Gospodinovu zemlju, na izvore naše vjere, da ondje proslavim dvijetisućitu obljetnicu Utjelovljenja. Pozivam svakog kršćanina da me prati molitvom dok, na različitim dionicama hodočašća, budem zazivao oproštenje i pomirenje za sinove Crkve i za cijelo čovječanstvo.

5. Put obraćenja vodi pomirenju s Bogom i življenju u punini novog života u Kristu. Života vjere, nade i ljubavi. Te tri kreposti, nazvane “teološke”, jer se izravno odnose na Boga u njegovu otajstvu, bile su predmet osobita produbljivanja u trogodišnjoj pripravi za Veliki jubilej. Proslava Svete godine sada traži od svakog kršćanina da živi i svjedoči te kreposti na puniji i svjesniji način.
Milost Jubileja potiče nadasve na obnovu osobne vjere. Ona se sastoji u prianjanju uz navještaj uskrsnog otajstva, po kojem vjernik prepoznaje da mu je u umrlom i uskrslom Kristu dano spasenje; njemu svakodnevnice posvećuje život; prima ono što je Gospodin za njega pripravio, sa sigurnošću da ga Bog ljubi. Vjera je čovjekov “da” Bogu, njegov “Amen”.
Primjer uzornog vjernika za židove, kršćane i muslimane je Abraham: povjerovavši u obećanje on slijedi Božji glas koji ga poziva na nepoznate putove. Vjera pomaže otkriti znakove prisutnosti Božje ljubavi u stvorenom, u osobama, u povijesnim događajima i osobito u djelu i poruci Kristovoj, potičući čovjeka da gleda dalje od samog sebe, dalje od pojavnosti prema onoj transcendenciji gdje se otkriva otajstvo Božje ljubavi prema svakom stvorenju.
Milošću Jubileja Gospodin nas poziva također da ponovno probudimo našu nadu. U Kristu je doista samo vrijeme otkupljeno i otvara se vidiku beskonačne radosti i punog zajedništva s Bogom. Kršćaninovo vrijeme je označeno iščekivanjem vječne gozbe, čiji predokus ima svakodnevno za euharistijskim stolom. Pogleda upravljena u nju, “Duh i Zaručnica govore: #!Dođi#!” (Otk 22,17), hraneći nadu koja vrijeme oslobađa od neprestana ponavljanja i daje mu njegov izvorni smisao. Krepošću nade kršćanin svjedoči da, iznad svakog zla i svake granice, povijest nosi u sebi sjeme dobra kojemu će Gospodin dati da isklija u punini. On stoga gleda u novo tisućljeće bez straha i suočava se s izazovima i očekivanjima od budućnosti s pouzdanom sigurnošću koja izvire iz vjere u Gospodinovo obećanje.
Jubilejom Gospodin od nas traži da ponovno rasplamsamo našu ljubav. Kraljevstvo, koje će Krist objaviti u njegovu punom sjaju na kraju vremenâ, već je prisutno tamo gdje ljudi žive po Božjoj volji. Crkva je pozvana svjedočiti zajedništvo, mir i ljubav kojima je označena. U tome poslanju, kršćanska zajednica zna da je vjera bez djela mrtva (usp. Jak 2,17). Tako kršćanin, po ljubavi, čini vidljivom Božju ljubav prema ljudima objavljenu u Kristu i očituje njegovu nazočnost u svijetu “do svršetka svijeta”. Ljubav za kršćanina nije samo gesta ili ideal već je, takorekuć, produženje prisutnosti Krista koji daje samog sebe.
U prigodi korizme svi – bogati i siromašni – pozvani su Kristovu ljubav učiniti prisutnom velikodušnim djelima ljubavi. U ovoj jubilarnoj godini naša je ljubav na osobit način pozvana očitovati Kristovu ljubav prema braći kojoj nedostaje nužno za život, onima koji su žrtve gladi, nasilja i nepravde. To je način ostvarenja odrednica slobode i bratstva već prisutnih u Svetom Pismu, koje proslava Svete godine ponovno predlaže. Drevni židovski jubilej zahtijevao je naime oslobađanje robova, praštanje dugova, pomaganje siromašnih. Danas nova ropstva i još dramatičnija siromaštva pogađaju mnoštva osoba, osobito u zemljama tzv. Trećeg svijeta. To je krik boli i očaja koji one koji hode jubilejskim putovima mora pronaći pozorne i raspoložive. Kako možemo tražiti milost Jubileja ako smo neosjetljivi prema potrebama siromašnih, ako se ne zauzimamo da se svima zajamče sva potrebna sredstava za dostojan život.
Neka tisućljeće koje započinje bude doba u kojem će poziv tolikih ljudi, naše braće, koji nemaju ni najpotrebnije za život, biti konačno uslišan i bratski prihvaćen. Želim da kršćani, na različitim razinama, budu promicatelji konkretnih pothvata kojim će se zajamčiti pravedna raspodjela dobara i sveobuhvatni ljudski napredak svakog pojedinca.

6. “Ja sam s vama do svršetka svijeta”. Te nam Isusove riječi jamče da u naviještanju i življenju evanđelja ljubavi nismo sami. I u ovoj korizmi 2000. godine On nas poziva da se vratimo Ocu, koji nas čeka raskriljenih ruku, da nas preobrazi u žive i djelotvorne znakove svoje milosrdne ljubavi.
Mariji, Majci svakog patnika i Majci božanskog milosrđa, povjeravamo naše nakane i naše odluke. Neka Ona bude blistava zvijezda našeg hoda u novom tisućljeću.
S tim željama zazivam na sve blagoslov Boga, Jednog i Trojstvenog, počela i svršetka svega stvorenog, kojem se “do svršetka svijeta” uzdiže himan blagoslova i hvale: “Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, Tebi Bogu, Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen”.

Iz Castel Gandolfa, 21. rujna 1999.

Ivan Pavao II.