Misu je predvodio pazinski dekan, župnik pazinske Župe sv. Nikole, Tinjana i Berma, preč. Mladen Matika u suslavlju s vlč. Josipom Kalčićem, preč. Antom Žufićem te uz asistenciju trajnog đakona Ivana Kisegija. Župnik, vlč. Rudi Koraca, je dirigirao zborom koji je svojim pjevanjem glazbeno uzveličao to misno slavlje.

U uvodnom obraćanju okupljenim vjernicima, koji su posve ispunili ovo lijepo zdanje, preč. Matika je podsjetio da se ove godina navršava 60. obljetnica rođenja za nebo bl. Alojzija Stepinca. Njegov nebeski rođendan slavimo zato jer je tim nebeskim rođendanom postao besmrtan, rekao je predvoditelj, te istaknuo da se ovih dana u mnogim župama odvijaju devetnice i trodnevnice tom blaženiku kojeg je sveti papa Ivan Pavao II. uzdigao na čast oltara svima za čašćenje. Njegove kreposti i njegov život uvijek nadahnjuju.

Preč. Matika je na početku homilije izrazio radost što po prvi put slavi misu u toj crkvi. „Čast mi je u crkvi posvećenoj bl. Alojziju Stepincu slaviti Božju ljubav upravo kako je on propovijedao, Božju ljubav koju je on živio. Slavimo svijetli lik naše povijesti i Crkve, bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika. Svakog blaženika ili sveca Crkva uzdiže na oltar da bi nam bili uzor i svijetli putokaz u učvršćivanju naše vjere i hodu prema Bogu. Zato smo i mi okupljeni danas ovdje u ovom domu Božjemu da učvrstimo prije svega svoje temelje vjere, da se uteknemo zagovoru našeg blaženika“, rekao je u homiliji.

Predvoditelj je podsjetio da smo prošle nedjelje slavili Svijećnicu, a svijeća nas upućuje na Isusa Krista, na Isusa koji je bio i jest Svijetlo svijeta. Ali potiče i nas da budemo svijetlo tamo gdje smo posađeni, tamo gdje živimo, gdje radimo, ali ne bilo kakvo svjetlo, nego da pronosimo Božje svjetlo. Prorok Izaija govori nam danas u prvom čitanju o tome kako održati svjetlo u našoj nutrini, svjetlo vjere, i da se ono ne ugasi, „podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga kojeg vidiš gola, ukloni sve iz svoje sredine jarmove, besjedu bezbožnu, daj kruha gladnome, nasiti i očuvaj potlačene“, sve ovo što je prorok Izaija nabrojao su dobra djela, sve to hrani našu vjeru, ali sve to i održava na životu plamen naše vjere u našoj nutrini. Prorok Izaija kaže da čovjek koji se udaljava od Boga živi u tami. Na tu tamu pokazivao je blaženi Alojzije Stepinac. Što je to tama u našemu društvu, u našemu životu, u životu vjernika?, zapitao se propovjednik. Tako je on nazivao različite nepravde, klevete, ponižavanja hrvatskog naroda od ondašnjih vlasti. Čovjek, blaženik koji je vidio sve to ukazivao je na te nepravde koje je čovjek doživljavao, a i sam on koji je bio zatočenik ukazivao je za kim trebamo ići, to je svjetlo Isusovo. Propovjednik je nadalje citirao homiliju kardinala Ratzingera koju je održao u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. On je o bl. Stepincu rekao, Krista su mrzili i prognali jer je naviještao Božju ljubav za sve. Gledajući na taj način možemo bolje razumjeti poruku sluge Božjega, kardinal Stepinac nas vodi Kristu i uprisutnjuje njegovu poruku, a Krist nam omogućava da vidimo dubinu srca, prave korijene ovoga života. Naš Blaženik, naš sluga Božji, živio je upravo odbačenost iz ljudske slave, živio je osamljenost i patnju. Postoji neka vrsta proročkog navještaja u jednoj Sokratovoj izjavi kada pred sudom kaže da nijedan čovjek koji se u ime svoje savjesti suprotstavi moćnom mnoštvu neće dobro proći na ovoj zemlji. Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnom društvu, moćnom sistemu, bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom Riječju, čovjek savjesti oblikovane Božjom istinom i preko savjesti je njegov hod dosegao Istinu, a to je put pravog života.

Znamo da je sluga Božji dosita živio u vlastitom životu onostranost, nije promatrao svoje biskupstvo i svoje svećeništvo kao čast, kao dostojanstvo, doista se izgubio u Bogu, gubeći se pronašao je pravi život. Budući da je ostavio samog sebe, postao je toliko slobodan da mu je bilo sasvim svejedno što će s njegovim tijelom i životom učiniti. Slobodan u poimanju ljudske časti, slobodan u podnošenju uvreda, kleveta, slobodan da ljubi. Kada je 1934. sluga Božji bio izabran za nadbiskupa koadjutora uplašio se, dobro je poznavao tešku situaciju Katoličke crkve i vjernika katolika u svojoj zemlji, u državi sa snažnim protukatoličkim nabojem. No nije poznavao samo tu poteškoću, poznavao je i snagu totalitarnih i bezbožnih ideologija koje su u onom trenutku bile snažne i postajale su sve moćnije. U toj situaciji nije mogao gledati na biskupsku službu kao na puku ljudsku promidžbu, kao na viši stupanj ljudske karijere. Znao je da je biskupstvo u tom trenutku značilo žrtvovati se, izgubiti se, prepustiti se u ruke Božje. Izrazio je program svog biskupstva, svoga života u riječima „U tebe se, Gospodine, uzdam“. Tu neslomljivost vjere svojim je životom svjedočio bl. Alojzije. Samo oni koji su imali tako čvrstu vjeru i ufanje u Boga u onim teškim olovnim vremenima mogli su opstati. Čitajući svjedočanstva ostajemo zadivljeni njegovim likom, duhovnim krepostima, napose poniznošću i smjelošću kojom oprašta svojim progoniteljima. On je do kraja, ljubeći brata čovjeka, ljubio Boga. Molite za one koji vas progone. Ljubav, iskreno praštanje i sažaljenje prema vlastitim progoniteljima kao i svesrdna molitva za njih – to je osveta jednog svetog čovjeka. Zato i jesu sveci, jer se ne daju zarobiti mržnjom koja ih okružuje nego usprkos blatu bačenom na njih znaju ostati čisti. Dakako, ne svojom, nego Božjom snagom. Tu snagu blaženi je Alojzije svakodnevno primao iz Božje nazočnosti na koljenima pred svetohraništem. O, kad bi se svi ponovo vratili k svetohraništu! O kad bismo dopustili da nas takne vječno svjetlo koje tu gori! Onda bismo pravo razumjeli Stepinčevu poruku te bismo željeli i mogli biti nositelji svjetla ovom vremenu. Danas nam trebaju ljudi Stepinčeva duha koji jasno čuju Božju riječ i u životu je žive, naglasio je preč. Matika.

Ova crkva je dar Božji našoj biskupiji, ovome mjestu, ovoj župi, jer je svetište u kojem možemo dolaziti blaženiku da nas uzme za ruku i dovede do Božje ljubavi. Ova Crkva je znak koji gledamo preko blaženika, svjetlo, znak vjere, znak svih kreposti koje je on živio za svog života i koje je ostavio za naslijeđe. Sve te kreposti dovode do Boga, do Božje ljubavi. Zato ne treba čekati blagdan, ova crkva čeka svaki dan, sve nas, da dopustimo da nas blaženik uzme za ruku i dovede k Bogu. Ovu je crkvu izgradila vjera ljudi koji su se žrtvovali i darivali svoje vrijeme da se ova crkva podigne i na tome im veliko hvala. Našoj biskupiji je ova crkva blagoslov. Iskoristimo je, u njoj ćemo sigurno naći svjetlo koje je blaženik propovijedao, naći ćemo moć i prepustit ćemo se u molitvi čudesnom Božjem djelovanju, obraćenju i spasenju koje ćemo doživjeti. Ustrajmo u životu biti svjetlo, hraniti to svjetlo i drugima ga dijeliti, zaključio je preč. Matika.

Dekan je na kraju najavio kako će se na sam blagdan bl. Stepinca, u ponedjeljak, 10. veljače, u toj njemu posvećenoj crkvi održati redoviti dekanatski susret svećenika Pazinskog dekanata.

Na kraju se nazočnima prigodnim zahvalama obratio župnik domaćin vlč. Rudi Koraca, a po završetku misnog slavlja druženje uz prigodno osvježenje nastavljeno je ispod trijema i na prostoru ispred crkve.

građena je od 1999. do 2010. godine. Kamen temeljac blagoslovio je sveti papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici, a posvetio ju je biskup Ivan Milovan 7. svibnja 2010. godine. U oltaru, od domaćeg kamena, pohranjene su relikvije blaženika koje je za tu crkvu darovao kardinal Josip Bozanić. Četiri velika bočna prozora ukrašena su vitrajima s likovima velikana Crkve uz prigodne poruke: sv. Majke Tereze, sv. Ivana Pavla II., svetog Maura i bl. Miroslava Bulešića. Vitraji su postavljeni prilozima istarskih svećenika i vjernika toga kraja. Crkva je izgrađena u skladu s povijesnim arhitektonskim značajkama sakralnih objekata u Istri, pa tako ima prepoznatljivu lopicu i preslicu. Činjenica da je crkva podignuta uz izuzetno zauzeto sudjelovanje mještana, koji su tijekom izgradnje sudjelovali i u brojnim radnim akcijama, pokazatelj je velikog štovanja koje u tom kraju postoji prema bl. Alojziju Stepincu. Prvi pokušaj pokretanja izgradnje postojao je još davne 1955. godine, no zbog sveopće društveno-političke klime tada nije ostvarena. U toj filijalnoj crkvi župe Motovunski Novaki, mise se održavaju redovito nekoliko puta tjedno, a koristi se povremeno i za radne biskupijske susrete.