Svečano misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je župnik Župe sv. Josipa na zadarskoj Plovaniji don Martin Jadreško, a suslavio je župnik Ploča don Damir Šehić.

Župa Ploče nalazi se na rubnom dijelu grada Zadra i bila je vanjska linija obrane u Domovinskom ratu. Stoga su župljani Ploča i susjedne župe Dračevac zahvalni Gospi za zaštitu u Domovinskom ratu kada su bili izloženi velikim napadima i opasnostima, a Gospa je, rekao je župnik Šehić, „čudesno ispružila svoju moćnu desnicu nad to mjesto“ te se nisu dogodili tragični događaji pokoravanja od neprijateljske srbijanske vojske, kako je po nesrazmjeru ljudskog naoružanja bilo moguće.

„Slavimo spomendan Svete krunice kao uspomenu na čudesna događanja 1991. godine, baš na području župa Ploče i Dračevac. Iako ispovijedamo da smo vjernici, živimo kao praktični ateisti. To je žalosno. Živimo kao da Boga nema. Ne niječemo postojanje Boga, ali živimo kao da Boga nema“, upozorio je don Martin, upitavši roditelje kako odgajaju djecu, na evanđeoskim vrednotama ili dopuštaju da ih oblikuje poganski svijet.

„Za razliku od nas, naši preci živjeli su kao da Boga ima. Tražili su volju Božju. Nastojali su poput Šimuna, Josipa i Marije spoznati što je volja Božja za njih i sve svoje povjerenje stavili su u Boga. Bili su svjesni da bez Boga ništa ne mogu, a da s Bogom mogu sve. Najbolji dokaz za to je događaj iz 1571., zahvaljujući kojem je nastao blagdan Gospe od Ružarija“, istaknuo je don Martin, opisavši kontekst nastajanja toga blagdana.

„Te godine Mediteranom je zavladala moćna osmanlijska imperija. Nakon što su bili silni na kopnu, uspjeli su oformiti i silnu mornaricu pa su zavladali Sredozemljem. I prijetila je opasnost da, osim što su navaljivali s kopna, navale i s mora na Europu i naše krajeve. Na poziv tadašnjeg Pape, kršćani su tada počeli okupljati neku malu vojsku, ali nije bilo moćne mornarice. Pa su se iz raznih gradova Jadrana i Sredozemlja počele upućivati galije prema Grčkoj, gdje je trebala biti odlučujuća bitka.

Zapisano je da su se tako i naši ljudi iz Zadra, Trogira, Raba, Cresa, Splita, Hvara uputili s galijama prema Grčkoj, kod malog grada Lepanta u Korintu, da se tamo suoče s puno većom silom, nadajući se da će Bog učiniti čudio. Oni su znali da su slabiji, ali nisu odustali. Nisu prekrižili ruke i rekli ‘Bože, ti sve učini’. Oni su odlučili učiniti svoj dio, vjerujući Bogu i vjerujući u Boga da će on pomoći to njihovo djelovanje.

Dok su oni plovili prema Istoku, svi koji su ostali kod kuća i na brodovima uzeli su krunicu u ruke. Tadašnji papa Pio V. koji je bio dominikanac, sin sv. Dominika koji je i proširio krunicu po svijetu, pozvao je vjernike da mole krunicu, vjerujući da se Gospinim zagovorom i posredništvom može dogoditi to čudo. I svi su na koljenima tih tjedana molili krunicu iščekujući da će se kod Lepanta ipak dogoditi čudo. I dogodilo se čudo! Mala kršćanska mornarica uspjela je pobijediti puno silniju osmanlijsku mornaricu i zaustavila je tursku prevlast na moru od koje se oni nikad više nisu oporavili. Više nikad nisu postali prijetnja na Sredozemlju“, pripovjedio je Jadreško, istaknuvši da se slično dogodilo i u Zadru i u cijeloj našoj domovini Hrvatskoj 1991. godine.

„Mi smo znali da smo slabi, nitko nam nije davao velike šanse. Znali smo da nas nitko posebno ne simpatizira i da nemamo nikakvu zaštitu od svjetskih sila. Imali smo samo jednog istinskog, pravog prijatelja, papu Ivana Pavla II. Samo Božjoj providnosti možemo zahvaliti što je taj čovjek bio na toj poziciji, u to vrijeme. Jer da nije bilo njega te 1991. na prijestolju Svetoga Petra, dragi Bog zna što bi se s nama bilo dogodilo.

Ali, ni mi tada nismo stajali prekriženih ruku. Branitelji su s nekakvim oružjem branili svoje obitelji, grad i domovinu, želeći barem odgoditi konačan kraj, nadajući se da će se dogoditi neki prijelomni trenutak. A veliki broj ljudi uzeo je krunicu u ruke. Gotovo svi naši vojnici, i koji nisu znali ni kako se krunica moli, imali su krunicu oko vrata, vjerujući da se Marijinim posredništvom i zagovorom, po našim molitvama, može dogoditi čudo kao što se dogodilo čudo kod Lepanta. I dogodilo se čudo! Na iznenađenje svih, novorođenče koje se zvalo Hrvatska, koje nitko nije želio, uspjelo se obraniti i nastaviti živjeti“, poručio je don Martin.

Propovjednik je istaknuo da nam ti povijesni događaji zaštite i obrane od puno nadmoćnijeg neprijatelja poručuju: Vjera je sila! „Kad čovjek ima povjerenje u Boga, ali kada ne stoji skrštenih ruku, nego kada surađuje s Božjom milošću, kako i kaže apostol Pavao Timoteju, kada raspiruje taj milosni dar Božji, onda je sve moguće.

Spomendan Gospe od Ružarija govori nam kolika je sila molitva, a posebno kolika je sila molitva krunice. Sv. Dominik je prije 800 godina, u svoje vrijeme, hrabro i neustrašivo počeo širiti molitvu krunice, jer u tadašnjoj Europi bila su mnoga krivovjerja, hereze. Mnogi su otpali od pravog nauka Crkve, kao i danas. I danas čujemo kako je ugrožen polog vjere i kako mnogi koji ispovijedaju da su kršćani, naučavaju razna krivovjerja, pa i oni koji za sebe kažu da su katolici.

Tako je bilo i u doba sv. Dominika. I Dominik je sa svojom braćom koju je on okupio pokušao obratiti te ljude, posebno u Južnoj Francuskoj. Međutim, koliko god je on bio uman, dobar propovjednik, učen čovjek, rezultati su bili maleni, nikakvi. I onda je jednog dana dok se molio u svetištu crkve, pripremajući se za misu, dobio nadahnuće: ‘Propovijedaj moj Psaltir’. Tako se tada zvala krunica, Gospin Psaltir. Dominik je odlučio ljudima propovijedati o krunici, učiti ih moliti krunicu. I počela su obraćenja, počela su se događati čudesa. Nije on prestao propovijedati, nisu njegovi učenici prestali misionariti. Ali krunica je učinila da njihovo djelovanje bude plodonosno, da imaju uspjeha. Gospa je pomogla to što su oni radili, kao što je pomogla borce kod Lepanta 1571. i kao što je pomogla i nas u Hrvatskoj 1991. godine“, poručio je Jadreško, istaknuvši: „Krunica je moćno oružje u borbi protiv Zloga!“.

Pojasnio je zašto mnogi redovnici krunicu nose obješenu oko svoga pasa. „U Srednjem vijeku mnogi ljudi nosili su mač kao oružje, bilo je puno vitezova. I redovnici su također odlučili oko pasa objesiti svoj mač, a to je krunica. Oni su shvatili da je krunica njihovo oružje kojim se mogu i trebaju boriti protiv Zloga i protiv zla u svijetu.

Zato nam je potreban blagdan Gospe od Krunice, Kraljice svete krunice – da nam ponovno dozove u svijest važnost, snagu i silu krunice“, poručio je don Martin, podsjetivši na misao Sv. Padre Pija: „Jedna izmoljena krunica je poput atomske bombe bačene u pakao“.

„Kada se Marija u Fatimi predstavila djeci, rekla je: „Ja sam Kraljica svete krunice“ i pozvala je na molitvu krunice. Najavila je i zla koja će se dogoditi u 20. i 21. st. i rekla: „To možete spriječiti jedino postom i molitvom krunice“. Jesmo li poslušali? Pa ne baš. I čudimo se onome što nam se događa“, upozorio je Jadreško.

„Uz ratove koji i danas postoje u svijetu, događa se još jedan puno gori rat – to je rat za duše koji je puno opasniji i perfidniji. Traje rat za naše duše, za duše djece. Ako želimo iz toga rata izaći kao pobjednici, to nije moguće bez molitve. Ako želite da vaš brak i obitelj budu zdravi i snažni, u svoje obitelji unesite zajedničku molitvu. Bez obiteljske molitve teško se obraniti od napasti Zloga“, potaknuo je don Martin, istaknuvši da je nakon mise i slavlja sakramenata, od svih molitvi na prvom mjestu molitva krunice.

„U krunici je ta sila i snaga koja nam je potrebna. Po molitvi krunice Gospa će nam udijeliti dar čvrste vjere i potrebne milosti da bismo i mi u naše vrijeme, kao što su oni u svoje vrijeme, mogli izvršiti našu misiju i poslanje koje nam je Bog dao“, poručio je Jadreško, potaknuvši vjernike da zauzetije i češće mole krunicu, ne samo kao pojedinci, nego da krunica uđe u obitelji i postane snaga koja će čuvati i braniti naše obitelji. „Onda se nemamo razloga nikoga i ničega bojati. Svetopisamska čitanja govore o snazi vjere. To je aktualno za nas vjernike. Gospodin kaže, da imamo vjere koliko je i zrno gorušičino…, mogli bismo i planinu premjestiti.

Vjera je sposobna stvarati čuda. Kad čovjek vjeruje, čuda su moguća i čuda se događaju. To se dogodilo toliko puta u našim životima. Kad smo s vjerom zavapili Bogu iz iskrena srca, Bog je intervenirao u naš život i učinio čuda dajući nam tjelesno i duhovno zdravlje, obraćenje“, rekao je Jadreško. Prorok Habakuk rekao je da pravednik živi od svoje vjere. „Svetopisamski gledano, pravednik u Božjim očima živi po Riječi Božjoj, s njom u skladu, provodi je u svakodnevni život, praksu.

Zato Sveto pismo naziva Josipa pravednim mužem Marije, kao i Šimuna koji je prikazao Isusa u hramu, pravednim Šimunom. Tim Božjim ljudima vjera je bila na prvom mjestu, kako da ispune Božju volju, kako da svetopisamsku riječ provedu u djelo, u svakodnevni život“, rekao je don Martin, istaknuvši da je Marija vrhunski primjer vjere i pouzdanja u Boga.

„Iznad svih, Marija je sve svoje pouzdanje i svoju vjeru darovala Bogu. Kod navještenja nije sve razumjela. Nije joj bilo jasno što se događa, pitala je kako će to biti. Osjećala je i strah, anđeo joj je rekao ‘Ne boj se, Marijo’. Ali, unatoč tome što nije znala odgovor na sva pitanja, što je osjećala i dozu straha pred tim otajstvom, ona je Bogu rekla: ‘Evo me. Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj’.

Stavila se Bogu na raspolaganje. Darovala je Bogu svoju vjeru. Ne samo da je ona vjerovala u Boga, nego ona je vjerovala Bogu. To nam često puta nedostaje. Predati Bogu svoj život poput Marije. Imati povjerenja u njega, staviti mu se na raspolaganje“, poručio je don Martin Jadreško.

Nakon mise, don Martin i don Damir predvodili su procesiju s Gospinim kipom kroz taj gradski predio, kojega su župljani nabavili u zahvalnom sjećanju na Gospinu zaštitu u Domovinskom ratu.