To hodočasničko Gospino odredište pripada župi Obraćenja sv. Pavla u Kukljici gdje već pet stoljeća hodočaste Kukljičani, Gospini štovatelji pridošli iz drugih hrvatskih krajeva, hrvatski iseljenici koji ljeti borave na rodnom otoku i turisti.

Svečano misno slavlje za vanjskim oltarom ispred crkve Gospe od Sniga predvodio je don Stipe Breko, mladomisnik Porečke i Pulske biskupije, član javnog vjerničkog društva Omnia Deo. Suslavili su don Mario Akrap, župnik Kukljice, don Ivan Babjak, župnik Dobropoljane i don Ivan Perković, župnik Kistanja, a na raspolaganju za ispovijed bio je don Tomislav Planinić, župnik Pašmana.

„Otkad postoji čovječanstvo, čovjek traga za smislom, srećom, a to je zapravo potraga za Bogom. Mi ljudskim snagama nikad ne bismo mogli doći do Boga. Zato nam se Bog objavio, prije svega Izraelskom narodu, a u punini se objavio kad je Bog, druga božanska osoba, postao čovjekom. Bog je postao čovjekom preko nazaretske djevice, ponizne službenice Marije. Ako je Bog k nama došao po Gospi, to znači da On nama pokazuje i put kako je najlakše doći do Boga, do njega, a to je također preko Gospe, preko Marije. Dakle, k Isusu po Mariji“, poručio je don Stipe, rekavši da je smisao kršćanskog života „da sudjelujemo s Isusom u spašavanju svijeta i širenju Kraljevstva Božjeg u srcima drugih ljudi“.

„Prije svega, Bog se mora roditi u našim srcima. Pošto je Marija rodila Boga za ovaj svijet, ona nam pomaže da se Bog rodi i u našim srcima. Da bismo Boga donijeli drugima i Kraljevstvo Božje širili ljudima, potrebno je da iz trenutka u trenutak vršimo volju Božju. Ali, mi smo grešni. Idemo po svome. Marija je bezgrešna. Ona je milosti puna, kako je arkanđeo rekao. I Marija je svakog trenutka svoga života vršila volju Božju. Njen životni moto bio je ono što je rekla arkanđelu Gabrijelu: „Neka mi bude po Riječi tvojoj“, iz trenutka u trenutak. I podno križa dok je gledala svoga Sina kako umire u strašnim mukama, ona je samo govorila „Neka mi bude po tvojoj riječi“, volja Božja neka se vrši u mom životu. Marija nam pomaže da vršimo volju Božju u svom životu i tako donosimo Boga drugim ljudima. Naš narod kaže: Tko Mariju ljubi, taj se ne gubi“, istaknuo je propovjednik Breko.

Don Stipe je razlagao kako se Marija odnosila prema događajima i kada ih nije razumjela. „Da bismo razumjeli Božju riječ, Crkvu što naučava, Papu o čemu govori, stanje u svijetu što se događa, potrebno je imati duha Božjega. A duha Božjega dobivamo, prije svega, vjerom. Da bismo imali vjeru, potrebna je molitva. Molitva je odnos čovjeka s Bogom. To je moje računanje s Bogom. U vremenu kad imamo puno informacija sa svih strana, ako nemamo Božje svjetlo, svjetlo Božje vjere, mnoge stvari ćemo krivo zaključivati, po svome i bit ćemo na krivom putu“, upozorio je don Stipe.

Tumačeći Evanđelje prema kojemu „Josip i Marija nisu razumjeli riječi koje im je rekao Isus“, don Stipe je rekao da se Marija prema tome odnosila na način da je „sve te uspomene brižno čuvala u svom srcu“. Na drugom mjestu u Evanđelju piše: „Marija pohranjivaše u sebi sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu“.

„Marija nije težila tome da mora sve razumjeti, da joj bude jasno. Jer naš Bog, naša vjera je otajstvo. Ja ne vjerujem i ne želim vjerovati u Boga koji može stati u moj razum. Bog je veći od moga razuma i od moga srca. Pred Bogom padam na koljena i pred Bogom se divim. Marija razmišlja i prebire u svom srcu. To je molitva. Molitva nije razumijevanje, nego divljenje pred otajstvom i povjerenje u Boga, vjera u Boga. Misterij naše vjere dovodi me do klanjanja, do divljenja, do molitve. A duh uzdiže čovjeka Bogu“, istaknuo je don Stipe. Marija je kroz čitav svoj život razmišljala o pravcu svoga sina Isusa. „Dok god je nešto radila, ona je srcem i razumom bila usmjerena prema svome Sinu. Živjela je za njega. Donijela ga je na ovaj svijet za nas, za naš spas. On joj je bio sve. Marija je uvijek bila usmjerena na Isusa. I onoga dana kad je Isus otišao od nje javno djelovati, s 30 godina, Marija se nikad nije srcem odvajala od svoga Sina. Uvijek je bila vezana s njim. To je njena neprestana molitva. To znači biti neprestano u Božjoj prisutnosti“, rekao je don Stipe.

Istaknuvši da je „Marija primjer osobe koja je bezgrešna, koja je, Anđeo je rekao, milosti puna“, don Stipe je podsjetio da „mi nismo milosti puni. Naš razum i srce često lutaju u krivim mislima, razne napasti i kušnje salijeću nas sa svih strana. Da bismo i mi došli do stava kojeg  ima Marija, da budemo usmjereni na Isusa i u Božjoj prisutnosti cijeli dan, u stavu neprestane molitve, potrebno je vježbati se u molitvi. Potrebno je svakog dana naći trenutak u danu kad ćemo se povući, biti u miru s Bogom i moliti se Bogu. Razmatrati o Bogu, razmišljati o Isusovom životu, o Mariji, o otajstvima vjere, da bismo mogli biti stalno u Božjoj prisutnosti, da bismo postepeno došli do habitualne usmjerenosti na Boga“, potaknuo je don Stipe.

Upozorio je kako „danas među ljudima, i u Crkvi, vlada napast da akcija i djelovanje imaju prednost pred molitvom. Ljudi često kažu: „Ako ću moliti, kad ću raditi? Treba raditi. Nema se vremena za molitvu“. Često je to stav i u Crkvi. U Crkvi postoji puno dobrih planova, o tome je govorio i papa Franjo, puno lijepih planova za pastoral, djelovanje, no plodova je, nažalost, malo. Zato jer računamo na svoje snage. Ne računamo s Bogom ni s molitvom. Moramo prepoznati Boga u molitvi da bismo ga mogli donositi drugima, da bismo mogli djelovati i biti u kršćanskoj akciji“, poručio je don Stipe.

Podsjetio je na misao teologa Urs von Balthasara: „Onaj tko lice Božje ne poznaje iz kontemplacije, iz molitve, neće ga prepoznati u akciji, čak ni onda kada mu ono sjaji s lica poniženih i povrijeđenih“. Ako osoba nema iskustvo Boga u sakramentima, u misi, ispovijedi, molitvi, tada neće Boga prepoznati ni u svom bratu, u bližnjemu, rekao je don Stipe, naglasivši da je „iz molitve ostvariva akcija unutar koje je neprestana molitva“.

Propovjednik je istaknuo da bi nam, što god radimo, na srcu trebala biti slika Isusa Krista; sve što radimo, da radimo na veću slavu Božju.

Za doći do toga, „Gospa nam je dala idealnu molitvu koja je dostupna u svim prilikama i neprilikama, koja je djelotvorna u svim teškoćama i mukama, a to je molitva krunice“, o čijoj važnosti govore i crkveni dokumenti.

„Gospa koja se ukazuje diljem svijeta, svugdje potiče na molitvu krunice. Ona je itekako važna. Papa Pio XII. je 1951. g. u svojoj enciklici rekao: ‘Velika je nada koju polažemo u svetu krunicu da ozdravimo od zla koja pogađaju naše vrijeme. Crkva će se moći neustrašivo suprotstaviti paklenom neprijatelju ne oružjem, ne ljudskom moći, nego božanskom pomoći koju zadobivamo po molitvi svete krunice, jakoj poput Davida s praćkom’. Dakle, papa Pio XII. kaže da je krunica kao Davidova praćka i s njom se možemo suprotstaviti paklenom neprijatelju. Svemu onome što nas napada i muči, krunica je lijek. To nas uči Crkva“, naglasio je don Stipe.

„Papa Lav XIII. kaže da je molitva krunice čudesna molitva koja je isprepletena anđeoskim pozdravom, Zdravo Marijo, a u nju je uvrštena i Gospodnja molitva, Oče naš. Ali krunica je protkana zahtjevom da u nutrini, u srcu razmišljamo o svetim otajstvima. Krunica ima dva aspekta: usmena molitva gdje molimo Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, a drugi aspekt je razmatranje, razmišljanje, kontemplacija“, rekao je don Stipe, pojasnivši zašto nije ispravno kad ljudi kažu da je „krunica dosadno ponavljanje jednoga te istoga“.

„Neki krunicu uspoređuju s nekim istočnjačkim mantranjima. To je potpuno krivo. Papa Pio XII. kaže da je pobožnost jednako kao i ljubav. Puno puta ponavljanje istih riječi ne izriče uvijek isto, nego uvijek nešto novo. Poput zaručnika koji nema bogatstvo riječi kojima bi izrazio ljubav svojoj zaručnici i neprestano joj ponavlja volim te, volim te. To nije uvijek isto. To je uvijek novi osjećaj, novi izražaj ljubavi. Tako i mi Gospi. Ponavljajući Zdravo Marijo, svaki put iznova, na novi način kažemo Volim te, Marijo, Volim te, Marijo, ljubim te“, rekao je don Stipe.

„Drugi aspekt molitve krunice je nužni i bitni dio. To je meditacija, razmatranje o otajstvima Isusova života. Papa Pavao VI. rekao je da je krunica bez razmatranja kao tijelo bez duše. Kao što je tijelo bez duše hladno, tako je i krunica bez razmatranja neplodna i mrzla. Papa kaže da onda upadamo u napast da nam molitva krunica postane mehaničko opetovanje formula te se suprotstavljamo Isusovoj opomeni: ‘Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani’“, upozorio je don Stipe, rekavši da „molitva krunice zahtjeva razmatranje, razmišljanje o Isusovu životu, o njegovoj smrti i proslavi u nebu“.

„Krunica je dar Majčina srca. Marija je bila prisutna za vrijeme Isusova djetinjstva, za njegovog života i u dramatičnom trenutku na kalvariji, bila je prisutna podno križa. Marija je vidjela Isusa kad je uskrsnuo, bila je prisutna kad je bio događaj Duhova, kad se Crkva očitovala svijetu. Marija je uznesena kod svoga Sina dušom i tijelom u nebo. I ona sve te događaje ima pohranjene u svom srcu“ rekao je don Stipe, podsjetivši na misao umirovljenog pape Benedikta XVI.: „Moleći se Mariji, tražimo pristup njenom otvorenom srcu da bismo preko njenog srca došli do srca Isusova“.

Moleći krunicu i razmatrajući otajstva posuđujemo Marijina sjećanja, sjećanja iz njenog srca, iz dubine njene duše. Zato, kad moli krunicu, kršćanska zajednica preuzima Marijina sjećanja i njen kontemplativni pogled, rekao je Ivan Pavao II.

Propovjednik je potaknuo da prema metodi sv. Ignacije Lojolskog, kad molimo krunicu, u razmatranju upotrijebimo pet osjetila: da gledam, slušam, mirišem, kušam i opipom dotičem; kad razmatram Muku Kristovu, žalosna otajstva, da vidim kako Isusu probadaju ruke i noge, da gledam, da budem s Marijom podno križa, da dotičem, da plačem – to je molitva krunice“, rekao je don Stipe.

„Svrha molitve uopće i krunice je preobrazba našeg srca, da bismo bili poput Isusa, da drugima donosimo Boga, vječno spasenje. Kad smo u molitvi, družimo se s Bogom. Započinjući prijateljski razgovor s Isusom i Marijom, u razmatranju otajstva krunice i blagujući tijelo Kristovo, možemo postati njima slični. Možemo od tih najuzvišenijih uzora naučiti živjeti ponizno, skrovito, strpljivo i savršeno. Ako se družim s Isusom i Marijom, bit ću poput njih, moje srce će se širiti za Boga i za bližnjega. Molimo da nam Marija udijeli srce spremno za Boga, da se otvorimo njoj i njenom Sinu, da se otvorimo molitvi i da po molitvi budemo slični njenom sinu Isusu“, potaknuo je don Stipe Breko.

Nakon mise održana je procesija brodovima kada se Gospin kip prenio iz Ždrelca morskim putem u brodu do župne crkve Obraćenja sv. Pavla u Kukljici.

Koliko su vjernici zahvalni Gospi za zagovor i uslišane molitve pokazuju i mnogi zavjetni darovi, brojni zlatni nakit kojega su darovali vjernici, kojim je okićen kip Gospe Snježne s Djetetom Isusom u naručju.

Don Stipe je prvi put bio u Ždrelcu 2013. g. kada je krenuo na svećenički put. Tada je ministrirao na misi blagdana Gospe Snježne u Ždrelcu te je izrazio radost što je kao mladomisnik opet u Ždrelcu.

Ovogodišnja svetkovina Gospe od Sniga slavila se 507. godinu u nizu. Don Mario Akrap, župnik Kukljice, rekao je da je slavlje Gospe od Sniga počelo 1514. g. „Pred neverom ribari su se povukli u tjesnac Ždrelac. Na mjestu gdje se sad nalazi crkva Gospe od Sniga pronađena je Gospina slika koju su ribari ponijeli sa sobom u župnu crkvu u Kukljicu. Kad su došli u kukljičku župnu crkvu sutradan, vidjeli su Gospine slike nema. Opet su se vratili u Ždrelac i našli su Gospinu sliku na istom mjestu gdje su je našli prvi dan, bio je to 5. kolovoza. Iz toga su zaključili da Gospa želi da se tu izgradi crkva Gospi u čast. Procesije su u početku bile s Gospinom slikom koja je u Ždrelcu pronađena, a sada se nalazi u Restauratorskom zavodu. U 18. st. kupljen je Gospin kip koji svake godine u procesiji nose djevojke iz župe Kukljica odjevene u bijelo. Gospin kip bude u župnoj crkvi Obraćenja sv. Pavla od 5. kolovoza do blagdana Male Gospe, 8. rujna. Na Malu Gospu Gospin kip vraća se u crkvu Gospe od Sniga u Ždrelac i u toj crkvi bude cijele godine, osim mjesec dana od Gospe od Sniga do Male Gospe, kada „Gospa dođe kod nas doma“, kažu Kukljičani“, rekao je župnik Mario Akrap.

Na proslavi u Ždrelcu uvijek se istakne i povezanost sa Svetim Ocem; vijori se vatikanska zastava, a misa se svake godine slavi ispod latinskog jedra koji se nalazio na Forumu, pod kojim je sv. Ivan Pavao II. molio kad je bio u pohodu Zadru 9. lipnja 2003. g. „Tadašnji kukljički župnik Jerolim Lenkić uspio je osigurati da to imamo. Milost je da imamo jarbol i jedro ispod kojega je molio sv. papa Ivan Pavao II., jer bilo je puno kandidata koji su htjeli imati to papinsko jedro“, rekao je župnik Akrap.