Zagreb, (IKA) – Misno slavlje na blagdan nebeskog zaštitnika zagrebačke župe na Bijeniku sv. Maksimilijana Kolbea 14. kolovoza predvodio je urednik Glasnika sv. Antuna Padovanskoga “Veritasa” fra Ivan Bradarić, OFMConv. U koncelebraciji su uz domaćeg župnika fra Peru Džidu, OFMConv., bili dekan Gornjogradskoga dekanata i župnik župe sv. Marka preč. Franjo Prstec te voditelj trodnevne priprave fra Stanko Mijić, OFMConv. Slavlje je okupilo brojne hodočasnike, među kojima mnogo članova udruge Vojske Bezgrešne.
Isusova zapovijed ljubavi ostavljena nam je u nasljeđe. No, nije to ljubav koja se govori, obećava, već ljubav koja se žrtvuje i daje za drugoga. Malo je onih koji imaju toliko ljubavi da bi svoj život položili za bližnjega, rekao je Bradarić u propovijedi. Maksimilijan Kolbe, redovnik, svećenik, zatvorenik u zloglasnom nacističkom logoru, predao je svoj život potpuno svjestan da će umrijeti. Velik je to čin, pred njim se gotovo ne usudimo ni diviti. Dapače, pomalo nas je strah. Pomislimo – zašto bi to učinio, kad će ionako svi pomrijeti u tom okruženju u kojemu je smrt bila svakodnevnica. No, riječi našega Spasitelja Kolbe je odavno poznavao, i u svome životu primjenjivao i onu: ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće, istaknuo je propovjednik, te podsjetio kako do danas snažno odjekuju riječi “želim umrijeti za čovjeka”. Moguće je to za onoga tko ljubi, a sv. Maksimilijan ljubio je kao Ona kojoj se svakodnevno molio. Ljubio je prihvaćajući kušnje poput Nje, ne pitajući “zašto baš ja”, već “kako ću ja to izvršiti, Bože”, na što dobiva odgovor: tako kako je izvršio moj Sin Isus, ljubavlju.
Propovjednik je podsjetio kako naše vrijeme nije baš obilježeno ljubavlju, već užasnim činima mržnje, ubijanja, istrebljenja milijuna nevinih ljudi, a i nama Hrvatima je to ostavilo traga i nebrojanih i do danas neizliječenih rana. U takvom sivilu 20. stoljeća diže se jedan glas uime svih koji kaže “Evo me, umjesto njega uzmi mene. Ja sam živio za čovjeka, ja želim umrijeti za čovjeka”. Tim sasvim izdvojenim i posebnim primjerom herojske ljubavi u stoljeću koje je život reduciralo na najniži stupanj, sv. Maksimilijan ponovno je uzdigao dostojanstvo života i čovjeka i tako bio pribrojen među Isusove prijatelje. Svjedočanstvo je to ljubavi čovjeka prema nepoznatom čovjeku, jer do tog trenutka nije poznavao Franju Gajowniczeka. Doći do čovjeka zna koji puta biti jako teško. Tisuću razloga nađemo da u čovjeku ne otkrijemo čovještvo, a za čovjeka se moramo boriti i izboriti, jer čovjek je nešto najvrednije što Bog stvara, u njemu nudi samoga sebe, podsjetio je Bradarić. Dragocjen je Kristov dar ljubavi koji nas je sve osnažio da i mi možemo ljubiti jedni druge. No, možemo li ljubiti one koji nas progone, one koji su drukčiji od nas? Možemo li postati Isusovi prijatelji svjedočeći ljubav prema svima pa i prema onima koji nas mrze, lažu protiv nas, izruguju se našim svetinjama? No, ovo nije izbor, već zapovijed da ljubimo jedni druge. To nije pogađanje i cjenjkanje, jer ljubav nema alternativu. Ljubav ima samo jedan put kojim nas je poveo naš Spasitelj, a kojim je pošao i sv. Maksimilijan, a taj put se uči u strpljivosti i gradi životom. To je put križa, a križ je znak Božje ljubavi. Kristov križ govori svakom čovjeku: živ sam za tebe čovječe, a sa mnom i ti si živ, poručio je Bradarić.
Na kraju mise zahvalio je župnik Džida. Zahvalio je i župljanima koji su dali svoj doprinos proslavi župnog zaštitnika te tako i njemu olakšali početak župničke službe koju je preuzeo 2. kolovoza. Prije blagoslova vjernici su izmolili posvetnu molitvu sv. Maksimilijana, koju svakodnevno mole članovi Vojske Bezgrešne.