Marija Bistrica, (IKA) – Blagdan svete Male Terezije, 1. listopada, okupio je u Karmelu u Mariji Bistrici Crkvu u svom jedinstvu različitosti jezika i nacija. Naime, na svečanom misnom slavlju nazočila je, uz hrvatske vjernike, i veća skupina hodočasnika iz Poljske u pratnji dvojice njihovih svećenika i hrvatskog montfortanca o. Nikole Tandare, a predvoditelj misnog slavlja bio je vlč. Odilon Singbo, misionar iz Benina, duhovnik Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Evanđelje je pročitano na poljskom pa na hrvatskom jeziku, a nakon što je vlč. Singbo na izvrsnom hrvatskom predslavio misu i propovijedao, vlč. Antun Motočić, redoviti misnik u bistričkom Karmelu, zamolio ga je da na svom materinjem jeziku izrekne blagoslov na kraju mise. Takvo ozračje, rekao je vlč. Singbo, podsjeća na dar Pedesetnice i na ljepotu Crkve, na ljepotu zajedništva unatoč različitostima. Upravo je takvo zajedništvo priličilo proslavi blagdana zaštitnice misija i misionara. Hodočasnike iz Poljske obradovao je već tradicionalni blagoslov ruža u čast Svetice. S tim blagoslovljenim ružama nastavili su put prema Međugorju. U propovijedi je afrički misionar vrlo zanimljivo i poticajno kroz temu puta protumačio nedjeljna misna čitanja i povezao ih s porukom sv. Male Terezije. Rekao je da, iako se često bunimo i ne razumijemo Božje namjere poput Izraelaca, trebamo neprestano moliti Gospodina da nam pokaže svoje putove da bismo otkrili odakle dolazimo i kamo idemo i kako bi naše poteškoće na životnom putu bile preobražene.
Na kraju mise je bilo i čašćenje svetičine relikvije.

U propovijedi je afrički misionar kroz temu puta protumačio nedjeljna misna čitanja i povezao ih s porukom sv. Male Terezije. Rekao je da, premda se često bunimo i ne razumijemo Božje namjere poput Izraelaca, trebamo neprestano moliti Gospodina da nam pokaže svoje putove da bismo otkrili odakle dolazimo i kamo idemo i kako bi naše poteškoće na životnom putu bile preobražene. Kao temelj za tu preobrazbu stavljen je pred nas u Poslanici Filipljanima Isusov put. Vlč. Singbo objasnio je silaznu i uzlaznu dinamiku toga puta, oplijenjenje i povratak u slavu, te posljedicu Njegovog put na naše životne putove. „Koliko stvarno vjerujemo u tu istini da je Bog uzeo na sebe i našu vlastitu smrt, da Bog preuzima na sebe sve naše brige i da su naše brige malene naspram onoga što je Isus živio i proživio za nas?”, zapitao je propovjednik. Poteškoće i napetosti u našem odnosu s Bogom prikazane su u evanđeoskom odlomku kroz sliku obiteljskog puta, kako ga je nazvao vlč. Singbo. Objasnio je kako se otac nježno obraća svojim sinovima šaljući ih na rad u vinograd, a jedan odgovara bezobrazno s „neću”, ali ipak ode, a drugi hladno obraćajući se ocu s „gospodaru” kaže da, ali ne ode. To je slika naših obitelji, naših odnosa u Crkvi i našeg odnosa s Bogom jer moramo biti duboko svjesni da su oba sina prisutna u nama, rekao je propovjednik. Naglasio je kako opasnost onog drugog sina najviše vreba na one koji se nalaze u Crkvi, osobito na posvećene osobe i kako je potrebno kloniti se umišljenosti. Potrebna nam je poniznost, a poniznost je osobito značajna za put Male Terezije. Upravo je tu njenu krepost htio istaknuti propovjednik prepričavši dio njenog pisma duhovniku. Terezija, koja je čula da drugi za nju kažu da je nula, a i sama se tako osjeća, moli svoga duhovnika da se moli za nju kako bi se znala postaviti na pravo mjesto. Naime, ako je Isus jedan, pa ako ona stane iza Njega, njih dvoje bit će deset, a ako stoji ispred Njega, ostat će nula i ovdje i na nebu. Puno bismo dobili kada bismo primijenili tu Terezijinu misao na naše živote jer bi tada naši životi bili izvorom radosti mnogima, rekao je vlč. Singbo.
Nakon misnog slavlja afrički se misionar zadržao sa sestrama u srdačnom razgovoru, otkrivši im da je ove godine proveo vrijeme svojih osobnih duhovnih vježbi u Lisieuxu te posjetio samostan i kuću sv. Male Terezije.