Blagdan svjetlosti

“A ovo je navještaj koji smo čuli od njega i navješćujemo vama: Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve” (1 Iv 1, 5)

U listopadu ove godine proglasio je papa Ivan Pavao II. godinu krunice i uveo novih “pet otajstava svjetla”. Tim povodom htio bih razmišljati o Božiću kao blagdanu života i svjetlosti. Naime, po tajni utjelovljene Riječi sinulo je očima naše duše novo svjetlo Božje slave. Zato je rođenje Isusa Krista najsvjetliji događaj ljudske povijesti. Dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan. I dok tako u božićnom Djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima. Stoga prorok Izaija, kojeg smo tijekom došašća slušali, ponizno i usrdno moli: “Rosite nebesa odozgor, i oblaci daždite pravednošću” (Iz 45, 8). Izaija osjeća kako će narod propasti, ne dođe li svjetlost s neba. Stoga moli i usrdno vapije neka se “razderu nebesa i neka siđe Jahve pred kojim će se potresti brda i zadrhtati narodi…” (Iz 63, 19).
Prorokov vapaj odjeknuo je svijetom i svemirom. Ožarila se zapretana vatra, probudila i oživjela uspavana nada. Čak i patnjom shrvani Job vidi svjetlo bolje budućnosti pa veli kako “se dan približava jer svjetlo tminu izgoni” (usp. Job 17, 12). I kad je nadošla punina vremena, “svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na ovaj svijet…” (Iv 1, 9).

Božjim utjelovljenjem počela je nova povijest, pa se od Božića i godine broje. Budući je Isusova Radosna vijest donijela svjetlo u ljudske duše, otpočela je polagano i promjena mišljenja. Napušta se staro pravilo “zub za zub, oko za oko”. Malo po malo nestaju razlike među rasama i klasama. “Nema više Židov i Grk, nema više rob i slobodnjak”. Novi Isusov nauk došao je kao lijek za ranu malom čovjeku i ugnjetavanom puku. A za taj su nauk njegovi sljedbenici stoljećima umirali, po njemu živjeli i za nj kad je trebalo svjedočili i trpjeli. I tako stvarali kršćansku uljudbu i predaju.

Bogu hvala, što su hrvatski narod, naš Grad i dubrovačka biskupija već 13 stoljeća duboko ukorijenjeni u toj tradiciji. Zahvaljujući upravo toj ukorijenjenosti, ostali smo svoji na svome. Vjerni Bogu i svome narodu. A znamo kako nije bilo lako. Ne bijaše naime naraštaja koji “čašom žuči nije bio zaliven”. Zahvalni smo, stoga, našim ocima što su znali i umjeli čuvati vječno svjetlo vjere i pouzdanja. Zahvalni smo posebice Ocu svjetlosti, od kojeg nam dolazi svaki dobar dar. Njegovom providnošću i nama je zasjalo svjetlo narodne slobode. Zahvalni smo također i brojnim domoljubima kojima ideali bijahu iznad vlastitih interesa. No sad osjećamo kako sloboda, stečena uz velike žrtve, ne rješava sama od sebe sve probleme. Nova i drugačija vremena donose druge teškoće i nove izazove. I dok ovih dana razmišljamo o svjetlu koje nam je darovano u djetetu Isusu, ne možemo ne upozoriti na zavodljivost i blještavilo nadomjestaka i oglasa što se u ove božićne dane nude i prodaju.

Božić je blagdan svjetla što s neba dolazi. Ono rasvjetljuje ljudske duše i ne poistovjećuje se sa svjetlećim žaruljama po gradskim ulicama i izlozima. Novorođeni Kralj Isus rasvjetljuje duše i pameti onih koji ga traže u tišini ispovjedaonice, zajedničke obiteljske molitve i raspjevana bogoslužja. Betlehemsko dijete dolazi u susret svima koji mu se u slobodi približe kako bi zahvalili “sjajnom svjetlu Očevu što Isusovim rođenjem započe novo spasenje”. Zato sva zemlja s anđelima pjeva radosnu pjesmu blaženih vremena: “vijek slava Bogu, dani mira sreće ljudskome rodu!” U tom smislu piše sveti Karlo Boromejski kako nam se bliže dani spasa i pomirbe za kojima su žarko i gorljivo žudili drevni patrijarsi i proroci. “Evo dana što ga Crkva oduvijek svečano slavi u pobožnom raspoloženju i zahvaljivanju vječnome Ocu jer nam je poslao Onoga koji će nas pozvati u nebo i u rajske nas odaje uvesti, samu nam istinu otkriti, poštenu nas životu poučiti, priopćiti plodove kreposti, obogatiti blagom svoje milosti i konačno nas primiti među sinove svoje i baštinike vječnog života (Karlo Boromejski, 1683, 916).
Dragi vjernici, braćo i sestre u Kristu. Nije danas lako uočiti pravo svjetlo u moru blještavih nadomjestaka. Nije jednostavno biti poklonikom istinskih božićnih vrijednosti. Nije uvijek unosno poštivati i čuvati ono što smo primili i naslijedili. Naši su stari znali cijeniti i čuvati vjerske i duhovne vrijednosti: slobodu, uljudbu i predaju, pa kao trajan spomen ostavili u kamenu uklesano kako se to “ne prodaje ni za kakvo blago!” Stoga se isplati boriti i zastupati prave, istinske vrijednosti i živjeti po zakonu Božjemu. Novorođeni Isus i ove godine moli i poziva: ne popuštajte ovozemaljskom blještavilu pred iskonskom svjetlošću Božje objave. Ne spuštajte cijenu Božjoj svjetlosti i njegovim vrijednostima.

Kad ovih božićnih dana budemo primali Isusa u sakramentu pomirbe i euharistije, te u obiteljskom ozračju osjetili njegovu toplu nazočnost, zahvalimo radosno i kličimo sa starcem Šimunom da je dijete u jaslama pravo svjetlo nama i našim obiteljima, jer on je “svjetlost na prosvjetljenje naroda” (Lk 3, 32). Svećenicima, redovnicima, redovnicama i cijelom puku dubrovačke biskupije želim puno Božjeg svjetla. Primite Isusa u svoje duše i u svoje domove kako bi on zasvijetlio u srcima vašim. I hoće, ako Bog da!

Čestit Božić i blagoslovljenu Novu 2003. godinu želi Vam, uz pozdrav i blagoslov u Gospodinu,

Vaš biskup Želimir