Prigodni nagovor i zahvalu obnoviteljima izrekao je profesor i sudski vikar Subotičke biskupije preč. Ivica Ivanković Radak. „O križevima govorimo u našim životima. Križ je situacija u životu za koju se nitko od nas ne priprema. Križ je kriza. Križ može biti poticaj na blagoslov ili na prokletstvo. Križ može biti izazov za jednu obnovljenu vjernost Bogu ili može biti prekid svakog odnosa s Bogom. Ustvari, križ za vjernika je uvijek novi poticaj za vjeru. Osoba koja nije vjernik, ono što mi nazivamo križ, zove patnjom. A patnja za onoga koji nije vjernik je uvijek novi poticaj da se dokaže kako je Bog nepravedan, jer dopušta patnju. Čovjek bez vjere u patnji ima potrebu nekoga okriviti za svoj gubitak. Ako razumski ne može okriviti nikoga od ljudi, onda će okriviti i mrziti Boga. Bog dopušta križeve u našem životu onda kada zaboravimo biti ljudi i kada zaboravimo biti vjernici. Onda kada zaboravimo na Boga. Onda kada se zaigramo i mislimo da možemo bez Boga, da smo sami gospodari svojega života“, kazao je Ivanković Radak u homiliji.

„Može nas“, nastavio je on, „zbuniti prikaz naših raspela po kućama, crkvama i kraj puteva. U prvih nekoliko stoljeća kršćanstva Isus se na križu prikazivao kao uskrsnuli pobjednik, kao onaj koji je preko križa došao do uskrsnuća. Najčešće križevi koje mi imamo na zidovima naših kuća ne govore o uskrsnuću, već o patnji. Naši križevi izgledaju kao trajno stanje. Križ ne može biti trajno stanje. Križ uvijek vodi u uskrsnuće. Ako je križ trajno stanje, onda s mojom osobnom vjerom nešto nije u redu. Bog dopušta križ i patnju kada zastranimo, kao lijek za naše čišćenje i za naš povratak Njemu“, kazao je Radak, koji je rodom iz subotičke Župe Marije Majke Crkve kojoj pripada taj salaški kraj.

Rekavši da se nakon pet godina ponovno blagoslivlje jedan obnovljeni križ na Čantavirskom putu, on je nastavio: „Zahvalni smo Bogu i svima koji su ovaj križ podigli 1932. godine, kako stoji zapisano, bili su to Šime Vukov i to od Vukovih – Čonjinih, a žena mu je Roza rođ. Budinčević. Imali su kćer Slavicu. Hvala svima koji su ovaj križ obnovili, obitelji pokojnog Bele Peića Gavrana, danas sinovima Dragomiru i Radoslavu i snahi Jasni. Zahvala ide i onima koji su radili na obnovi križa i pomagali u pripremi današnjeg blagoslova. Dragi unuci Davide, Filipe i Luka, ostaje na vama ovaj križ, moguće ponovno za nekoliko desetljeća, obnoviti i čuvati. Još veća hvala ide svima koji su svojom molitvom, čašćenjem i dolaskom baš pod ovaj križ, na ovome mjestu, jednom riječju, koji su svojom vjerom ovaj križ sačuvali. Neka nam je svima u mislima da je križ središnji znak spasenja za nas kršćane. Ovaj križ je ovdje da nas podsjeća na Kristovu muku i smrt. Zato jedino hvala ide Spasitelju Isusu Kristu koje je umro za svakoga od nas. A mi ljudi, dok obnavljamo križeve, samo simbolično vraćamo dug, to je naša obveza koju smo dužni učiniti, barem na simboličan način. Ono što je puno važnije od obnove, križ nas potiče i poziva, a dok stojimo pred njim i proziva, da svoju kršćansku vjeru živimo i svjedočimo gdje god da jesmo, čime god se bavili“.

Čin blagoslova učinio je preč. Bašić, pred obitelji obnovitelja, predstavnicima Grada Subotice, Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskog nacionalnog vijeća, predstavnicima društvenog života, institucija i udruga, te ostalim brojnim vjernicima salaša Verušić i okolice.