Budi dio naše mreže
Izbornik

Blizu je dan

Predraga braćo i sestre

Apostolsko pismo Svetoga Oca Ivana Pavla II. o 400. obljetnici obnove crkvenoga jedinstva u Brestu

Predraga braćo i sestre,

1. Blizu je dan kad će Ukrajinska Grkokatolička Crkva slaviti 400. obljetnicu otkako su biskupi metropolije Kijevske Rus#! obnovili jedinstvo sa Svetom Stolicom. To je ostvareno u susretu predstavnika Kijevske metropolije s Papom, što se je dogodilo 23. prosinca g. 1595. a bilo je svečano proglašeno u Brest-Litovsku na rijeci Bugu 16. listopada g. 1596. Papa Klement VIII. je apostolskom konstitucijom Magnus Dominus et laudabilis nimis (usp. Bullarium Romanum V/2 /1594-1602/, 87-92) to objavio cijeloj Crkvi, a apostolskim pismom Benediktus sit pastor (usp. A. Weliky, Dokumenta Pontificum Romanorum Historian Ucrainae Ilustrancia, t. I, p. 257-259) obratio se je biskupima te metropolije.
Pape su brižno i s ljubavlju pratili često dramatični i bolni povijesni hod te Crkve. Ovdje želim posebno spomenuti encikliku Orientales omnes pape Pija XII. koji je u prosincu 1945. nezaboravnim riječima označio spomen 350. obljetnice te obnove punoga zajedništva s Rimskom stolicom (usp. AAS 38/1946/, 33-63).
Brestovsko jedinstvo otvara novu stranicu crkvene povijesti (usp. Ivan Pavao II, Pismo kardinalu Miroslavu I. Lubaeivskom, velikom nadbiskupu Lavova u Ukrajini, 25. ožujka 1995.) Danas Crkva želi radosno pjevati himan zahvalnosti i pohvale Onome koji ju je još jednom izveo iz smrti u život i dao joj novi poticaj na putu što ga je zacrtao Drugi vatikanski koncil.
Vjernicima Ukrajinske Grkokatoličke Crkve pridružuju se zahvalnošću i molitvama grkokatoličke Crkve u iseljeništvu, koje se pozivaju na brestovsko jedinstvo, zajedno s drugim istočnim katoličkim Crkvama i cijelom Crkvom.
Katolicima bizantske baštine u tim zemljama želim se pridružiti i ja, rimski biskup, koji sam toliko godina u doba svoga pastirskoga služenja u Poljskoj osjećao ne samo duhovnu, nego i tjelesnu nazočnost te Crkve, koja je u ono doba bila teško iskušavana. Nakon što sam izabran na Petrovu stolicu, idući putem svojih prethodnika, osjetio sam dužnost uzdignuti svoj glas u obranu njezina prava na opstanak i slobodnoga ispovijedanja vjere, kad je i jedno i drugo bilo toj Crkvi zanijekano. Sad imam povlasticu zajedno s njom potresno slaviti dane ponovno stečene slobode.

U potrazi za jedinstvom

2. Slavlja brestovskoga jedinstva treba smjestiti u sklop tisućljeća krštenja zemlje Rus#!. Prije sedam godina, upravo godine 1988, ta je tisućobljetnica vrlo svečano slavljena. Za tu priliku objavio sam dva dokumenta: apostolsko pismo cijeloj Crkvi Euntes in mundum od 25. siječnja 1988. (usp. AAS 80/1988, 935-956) i poruku Magnum baptismi donum od 14. veljače iste godine (usp. ondje 988-997) upućeno ukrajinskim katolicima. Doista je to bilo slavljenje temeljnog sadržaja kršćanskoga i uljudbenog identiteta tih naroda, što je posebno važno zbog činjenice što su u ono doba Crkva bizantske baštine i rimska Crkva još živjele u punom zajedništvu.
Od doba podjele koja je ranila jedinstvo između Zapada i bizantskog Istoka bilo je učestalih i upornih napora za obnovu potpunoga zajedništva. Spomenut ću dva posebno značajna događaja: Lionski koncil g. 1274. i osobito Firentski koncil g. 1439. kada su s istočnim Crkvama bili potpisani spisi sjedinjenja. Nažalost, različiti su uzroci spriječili da mogućnosti sadržane u tim dogovorima donesu očekivani plod.
Biskupi kijevske metropolije su se u ponovnoj uspostavi zajedništva s Rimom izričito pozivali na odluke Firentskoga koncila, dakle, na koncil u kome su, među ostalima, izravno sudjelovali predstavnici carigradske patrijaršije.
U sklopu tih događanja svijetli lik kijevskoga metropolita Izidora, vjernoga tumača i pristaše koncilskih odluka, koji je zbog svojih uvjerenja morao u progonstvo.
U biskupima koji su potakli obnovu jedinstva i u njihovim Crkvama sačuvala se živa svijest o izvornoj tijesnoj povezanosti s njihovom pravoslavnom braćom, također puna svijest o istočnom identitetu njihove metropolije koju treba sačuvati i u obnovljenom jedinstvu. U povijesti Katoličke Crkve vrlo je važna činjenica što je ta pravedna težnja bila poštivana i što čin obnove jedinstva nije značio prijelaz na latinsku baštinu, premda su neki mislili da bi se to trebalo dogoditi. Njihova je Crkva doživjela priznanje prava da je vodi vlastita hijerarhija s vlastitom crkvenom stegom i da bude sačuvana baština istočne liturgije i duhovnosti.

Između progona i procvata

3. Nakon obnove jedinstva, Ukrajinska Grkokatolička Crkva proživjela je razdoblje procvata crkvenoga ustrojstva, što se je blagotvorno odrazilo na vjerski život, na odgoj i obrazovanje svećenstva i na duhovnu zauzetost vjernika. Velika je važnost dalekovidno bila pridana odgoju. Dragocjenim doprinosom Reda sv. Bazilija i drugih redovničkih zajednica došlo je do čudesnog rasta studija teoloških predmeta i domovinske povijesti. U našem je stoljeću izvanredna ličnost bio metropolit Andrej Šepticki koji je svjedočio i trpio za Krista, spajajući naobrazbu i duhovnu otmjenost s izvanrednim sposobnostima organizatora, te je utemeljivao škole i akademije, podupirao teološke i humanističke studije, tisak, crkvenu umjetnost i čuvanje povijesnih uspomena.
Nažalost je ta crkvena životnost stalno praćena neshvaćanjem i protivljenjem. Slavna žrtva toga protivljenja bio je nadbiskup u Polocku i Vitebsku Jozafat Kuncevia. Njegovo je mučeništvo okrunjeno neizbljedivom krunom vječne slave. Sad njegovo tijelo počiva u vatikanskoj bazilici, gdje ga potresno i zahvalno časti cijelo katolištvo. Teškoae i neugodnosti neprekidno se ponavljaju. Pio XII. govori o tome u enciklici Orientales omnes u kojoj, nakon osvrta na prijašnje progone, već predviđa bolna progonstva bezbožne vlasti (usp. AAS 38/1946, 54-57. Ti su strahovi tjeskobno potvrđeni nakon nekoliko godina, o čemu isti papa piše u enciklici Orientales Ecclesias od 15. prosinca 1952. – AAS 45/1953, 7-10).
Među junačkim svjedocima ne samo vjerskih prava, nego i slobode savjesti, u tim se teškim godinama ističe lik ondašnjega metropolita Josipa Slipyja. Njegovo hrabro podnošenje progonstva i osamnaestogodišnje robije i neukrotivo pouzdanje da će njegova Crkva uskrsnuti, svrstavaju ga među najistaknutije likove svjedoka vjere našega doba. Ne smiju biti zaboravljani i njegovi brojni drugovi u patnjama, posebno biskupi Gregorij Homycyn i Jozafat Kocylovskyj.
Ti burni događaji potresli su Crkvu u domovini. Ali je Božja providnost na vrijeme predodredila da brojna djeca te Crkve pronađu put izlaska za sebe i za svoj narod. Već od 19. stoljeća oni su se u velikom broju proširili u prekomorju, valovi iseljavanja odnijeli su ih osobito u Kanadu, u Sjedinjene Američke Države, u Brazil, u Argentinu i Australiju. Sveta Stolica ih je pratila ustanovljujući za njih dušobrižna ustrojstva u novim postojbinama sve do uspostavljanja pravih biskupija. U doba teške kušnje, dok je u staroj domovini vladalo bezbožno progonstvo, glas tih vjernika mogao se podizati sasvim slobodno, snažno i hrabro. Njihov je vapaj tražio pred sudom međunarodne javnosti pravo vjerske slobode za progonjenu braću, jačajući tako vapaj Drugoga vatikanskog koncila u prilog vjerske slobode (usp. koncilska izjava Dignitatis humanae) i odgovarajuće pothvate Svete Stolice.

4. Cijela se katolička zajednica potresno sjeća žrtava tih patnji. Mučenici i svjedoci vjere ukrajinske Crkve daju nam potresnu pouku vjernosti po cijenu života. I mi, povlašteni svjedoci njihove žrtve, svjesni smo da su oni pridonijeli očuvanju dostojanstva u svijetu koji je tonuo u divljaštvo. Oni su spoznali istinu i istina ih je činila slobodnima. Kršćani Europe i cijeloga svijeta koji se prigiblju u molitvi na poljima konclogora i u zatvorima moraju im biti zahvalni za tu svjetlost. To je Kristovo svjetlo kojim su oni razbijali tamu. Pred očima svijeta izgledalo je da tama mnogo godina pobjeđuje, ali nije mogla ugasiti to svjetlo koje je bilo svjetlo Božje i svjetlo čovjeka poniženoga ali ne pokorenoga.
Ta baština patnje i slave upravo se nalazi na povijesnoj prekretnici. Nakon što su pali okovi robovanja, Grkokatolička Crkva u Ukrajini ponovno je počela disati zrak slobode i stjecati punoću svoje djelatne uloge u Crkvi i u povijesti. Taj zadatak, osjetljiv i providnosni, ište danas posebno promišljanje da bi se vršio mudro i dalekovidno.

Tragom Drugoga vatikanskog koncila

5. Proslavu brestovskoga jedinstva treba proživljavati i tumačiti u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila. To je možda najvažnije za shvaćanje ozbiljnosti toga spomena.
Poznato je da se Drugi vatikanski koncil osobito zadržao na promišljanju otajstva Crkve, tako da je jedan od najvažnijih dokumenata što ga je priredio taj Koncil konstitucija Lumen gentium. Upravo zbog toga produbljivanja koncil je stekao osobitu ekumensku važnost. To potvrđuje i dekret Unitatis redintegratio koji obrađuje vrlo prosvjetljeni naum glede onoga što treba poduzeti u pogledu kršćanskoga jedinstva. Smatrao sam korisnim vratiti se tom programu 30 godina nakon zaključka toga Koncila enciklikom Ut unum sint koja je objavljena 25. svibnja g. 1995. (usp. L#!osservatore romano 31. svibnja 1995. str. 1-8). Ta encklika prikazuje ekumenske korake koji su poduzeti nakon Drugoga vatikanskog koncila i istodobno imajući u vidu treće kršćansko tisućljeće, nastoji otvoriti nove buduće mogućnosti.
Stavljajuai slavlja ovoga našeg jubileja u sklop promišljanja o Crkvi, kako to Koncil predlaže, posebno bih htio potaknuti dublje poimanje uloge koju Ukrajinska Grkokatolička Crkva treba vršiti u suvremenom ekumenskom pokretu.

6. Ima ih koji u postojanju istočnih katoličkih Crkava vide zapreku za ekumenizam. Drugi vatikanski koncil nije izbjegao suočiti se s tim pitanjem, naznačujući mogućnosti rješenja kako u dekretu Unitatis redintegratio koji je posvećen ekumenizmu, tako u dekretu Orientalium ecclesiarum koji je posvećen upravo tim Crkvama. Oba se ta dokumenta postavljaju u viđenju ekumenskoga dijaloga s istočnim Crkvama koje nisu u punom zajedništvu s Rimskom stolicom, kako bi se uvažavalo bogatstvo koje je drugim Crkvama zajedničko s Katoličkom Crkvom i da bi se na tom zajedničkom bogatstvu temeljilo traženje sve punijega i sve dubljeg zajedništva. Doista “ekumenizam upravo namjerava činiti da djelomično zajedništvo koje među kršćanima postoji, poraste prema punom zajedništvu u istini i ljubavi” (ondje 14).
Za promicanje dijaloga s bizantskim pravoslavljem nakon Drugoga vatikanskog koncila uspostavljena je posebna mješovita komisija kojoj su članovi također predstavnici istočnih katoličkih Crkava.
U različitim dokumentima išlo se je za produbljivanjem napora u svrhu boljeg razumijevanja između pravoslavnih Crkava i istočnih katoličkih Crkava. Nisu izostali pozitivni rezultati. U apostolskom pismu Orientale lumen (usp. L#!osservatore romano 2-3. svibnja 1995. str. 4) i enciklici Ut unum sint (usp. ondje 31. svibnja 1995) već sam govorio o sadržajima svetosti i istine (usp. Unitatis redintegratio, 3) koji su zajednički kršćanskom Istoku i kršćanskom Zapadu i o putu koji bi bilo poželjno slijediti u traženju punog zajedništva između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava u svjetlu produbljivanja nauka o Crkvi što je poduzeo Drugi vatikanski koncil: “U naše doba znamo da jedinstvo može ostvariti samo Božja ljubav samo ako Crkve to zajedno žele u punom poštivanju posebičnih tradicija i nužne autonomije. Znamo da se to može dogoditi samo polazeći od ljubavi Crkava koje se osjećaju pozvanima sve više očitovati jedinu Crkvu Kristovu koja se rađa iz istoga krštenja i iste euharistije, i koje žele biti sestre” (Ivan Pavao II, apostolsko pismo Orientale lumen 2. svibnja 1995). Produbljivanje poznavanja nauka o Crkvi koje je izvršeno na Koncilu i u pokoncilsko doba, zacrtalo je put koji se može nazvati novim putem jedinstva: put dijaloga o istini, hranjen i podupiran dijalogom ljubavi (usp. Ef 4, 15).

7. Izlazak iz tajnosti označio je korjenitu promjenu stanja Ukrajinske Grkokatoličke Crkve. Ona se je našla pred teškim pitanjima ponovne izgradnje ustrojstava kojih je bila potpuno lišena. Još općenitije, ona se morala napregnuti da potpuno otkrije sama sebe, ne samo u sebi, nego također u odnosu s drugim Crkavama.
Neka bude hvala Gospodinu što toj Crkvi omogućuje slavljenje ovoga jubileja u uvjetima ponovno stečene vjerske slobode. Također mu hvala za rast dijaloga ljubavi zahvaljujući kojemu su poduzeti značajni koraci na putu željenoga pomirenja s pravoslavnim Crkvama.
Brojna seljenja i prisilna preseljenja iznova su iscrtala religijske zemljovide tih zemalja. Tolike godine državnoga ateizma duboko su označile savjesti. Svećenstvo još ne uspijeva odgovoriti silnim potrebama vjerske i moralne obnove. To su neki najbolniji izazovi s kojima se sučeljavaju sve Crkve.
Pred tim teškoćama zahtijeva se zajedničko svjedočenje ljubavi da ne bude zapriječeno naviještanje Evanđelja. Kao što rekoh u apostolskom pismu Orientale lumen, “Danas možemo surađivati u naviještanju Kraljevstva ili postati krivcima novih podjela”. Neka Gospodin vodi naše korake na putu mira.

Krv mučenika

8. U ponovno stečenoj slobodi ne možemo zaboraviti progonstvo i mučeništvo koje su Crkve na onom području, katoličke i pravoslavne, trpjele na svojoj koži. Riječ je o određenju važnom za Crkvu u svako doba, kao što sam podsjetio u apostolskom pismu Tertio millennio adveniente (usp. AAS 97/1995, 29-30). Riječ je o baštini posebno značajnoj za europske Crkve koje su time duboko označene. O tome treba razmišljati u svjetlu Riječi Božje. U tom našem vjerničkom pamćenju nalazi se i dužnost dozivanja u pamet što mučeništvo znači, da bi se poznati likovi tih svjedoka vjere predložili štovanju, u svijesti da i u naše dane u cjelini važi Tertulijanova izreka: “Sanguis martyrum semen christianorum” (Krv mučenika, sjeme kršćana). Mi kršćani već imamo zajednički popis mučenika kojima Bog među krštenicima održava i ostvaruje zajedništvo u najuzvišenijem zahtjevu vjere koje se iskazuje žrtvovanjem života. Stvarno zajedništvo, premda nesavršeno, koje već postoji između katolika i pravoslavnih, u njihovu crkvenome životu vodi prema savršenstvu u svemu što “mi smatramo vrhuncem milosnoga života, svjedočenjem sve do smrti, sve istinitijim zajedništvom koje već postoji u Kristu koji je krv prolio i u toj žrtvi čini blizima one koji nekoć bijahu daleko (usp. Ef 2, 13)” (Ut unum sint 84).
Spomen na mučeničke ne može biti izbrisan iz sjećanja Crkve i čovječanstva. Bilo da je riječ o žrtvama istočnih ili zapadnih ideologija povezalo ih je nasilje iz mržnje prema vjeri naneseno dostojanstvu ljudske osobe koju je Bog stvorio “na svoju sliku i priliku”.

Kristova je Crkva jedna

9. “Vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.” To priznanje vjere sadržano u nicejsko-carigradskom Vjerovanju zajedničko je kako katoličkim tako i pravoslavnim kršćanima; iz čega je očito da oni ne samo vjeruju u jedinstvo Crkve, nego da žive i žele živjeti u Crkvi jednoj i nepodjeljivoj, kakvu je ustanovio Isus Krist. Razlike koje su se pojavile i razvile između istočnoga i zapadnoga kršćanstva u tijeku povijesti velikim su dijelom različnosti kulturalnoga i tradicijskog podrijetla. U tom smislu “zakonita različnost doista se ne protivi jedinstvu Crkve, nego je dapače ukrašava i uvelike pridonosi ispunjenju njezina poslanja” (ondje, 50).
Papa Ivan XXIII. volio je ponavljati: “Mnogo je jače ono što nas sjedinjuje od onoga što nas dijeli”. Siguran sam da taj stav može biti od velike pomoći za sve Crkve. Prošlo je više od 30. godina otkako je Papa izrekao te riječi. Mnoge nas naznake potiču misliti da su u tome razdoblju kršćani uznapredovali na tom putu. Rječiti su znakovi bratski susreti pape Pavla VI. i ekumenskog patrijarha Atenagore I. kao i moji susreti s ekumenskim patrijarsima Dimitrijem i zatim Bartolomejem te s drugim časnim patrijarsima istočnih Crkava. Sve to zajedno s brojnim pothvatima susreta i dijaloga do kojih dolazi posvuda u Crkvama ohrabruje nadu: Duh Sveti, Duh jedinstva, ne prestaje djelovati među kršćanima koji su još uvijek među sobom podijeljeni.
Ljudska slabost i grijeh ipak se ustrajno opiru Duhu jedinstva. Ponekad se javlja dojam kako su na djelu snage koje su na sve spremne samo da bi zakočile ili čak poništile razvitak jedinstva među kršćanima. Ali ne možemo odustati: moramo svakodnevno pronalaziti hrabrosti i snage, što je u pravi čas dar Duha i plod ljudskoga napora, da bismo nastavili zapoeetim putem.

10. Ponovno razmišljajući o brestovskoj obnovi jedinstva pitamo se što danas znači taj događaj. Riječ je o sjedinjenju koje se odnosi samo na svojevrsno zemljopisno područje, ali je njegova važnost značajna za cijeli sklop ekumenizma. Istočne katoličke Crkve mogu dati vrlo važan doprinos ekumenizmu. To ističe koncilski dekret Orientalum ecclesiarum: “Istočnim Crkvama koje su u zajedništvu s Rimskom apostolskom stolicom pripada posebni zadatak promicanja jedinstva svih kršćana, osobito istočnih, prema načelima dekreta o ekumenizmu što ga je proglasio ovaj sveti Koncil, ponajprije molitvom, primjerom života, u savjesnom vjernošću drevnim istočnim predajama, uzajamnim i dubljim upoznavanjem, suradnjom i bratskim poštivanjem prema stvarima i prema ljudima” (ondje, 24). One su dužne snažno živjeti što je time zacrtano. Od njih se traži svjedočenje puno poniznosti i zahvalnosti prema Duhu Svetome, koji vodi Crkvu prema cilju što joj ga je naznačio Otkupitelj svijeta.

Doba molitve

11. Temeljna sastojnica koja mora označiti slavljenje ovoga jubileja bit će, dakle, molitva. Ona je nadasve zahvaljivanje za ono što je postignuto u tijeku stoljeća u zauzimanju za crkveno jedinstvo i posebno za poticaj koji je tom zauzimanju dao Drugi vatikanski koncil.
Ta je molitva čin zahvalnosti prema Gospodinu koji upravlja povijesni hod, za ozračje ponovno pronađene vjerske slobode u kojoj se ovaj jubilej slavi. Ona je također prošnja upravljena Duhu Utješitelju da on ubrza rast svega što je u prilog jedinstva i dade hrabrosti i snage svima koji se prema usmjerenju koncilskoga dekreta Unitatis redintegratio zauzimaju u tome blagoslovljenom poslu. To je prošnja za postizanje bratske ljubavi, oproštenja uvreda i nepravdi koje su podnesene u tijeku povijesti. To je prošnja da moć Boga živoga izvuče dobro eak iz onoga tako okrutnoga i mnogolikog zla što ga je uzrokovala ljudska zloća. Molitva je također nada za budući hod ekumenizma. Božja je moć veća od svih ljudskih starih i novih slabosti. Ako ovaj jubilej Ukrajinske Grkokatoličke Crkve na pragu trećega tisućljeća označi barem koji korak naprijed prema punom kršćanskom jedinstvu, to će prije svega biti djelo Duha Svetoga.

Doba promišljanja

12. Jubilarna slavlja bit će osim toga trenutak promišljanja. Ukrajinska Grkokatolička Crkva prije svega će se pitati što je za nju značilo puno zajedništvo s apostolskom stolicom i što ono treba značiti u budućnosti. Ta će Crkva u stavu ponizne zahvalnosti dati slavu Bogu, za svoju junačku vjernost Petrovu nasljedniku, te će pod utjecajem Duha Svetoga shvatiti kako ju upravo ta vjernost u naše dane usmjeruje putem zauzimanja jedinstva svih Crkava. Ta ju je vjernost u prošlosti stajala patnji i mučeništva: to je Bogu prikazana žrtva za postizanje željenoga jedinstva.
Vjernost drevnim istočnim predajama je sredstvo kojima katoličke istočne Crkve raspolažu za promicanje kršćanskoga jedinstva (usp. ondje). Koncilski dekret Unitatis redintegratio sasvim određeno izjavljuje: “Neka svi znaju da je od najveće važnosti za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu istočnjačku liturgijsku i duhovnu baštinu” (ondje, 15).

Mariji povjerena uspomena

13. Težnju za potpuno jedinstvo među kršćanima ne prestajemo povjeravati Majci Kristovoj koja je uvijek prisutna u djelovanju Gospodinovu i djelovanju njegove Crkve. Poglavlje VIII. dogmatske konstitucije Lumen gentium označuje je kao onu koja nam prethodi na putu vjere na zemlji, nježno nazočnu Crkvi koja se, na izmaku drugoga tisućljeća zauzima među svima koji u Krista vjeruju obnoviti ono jedinstvo koje Gospodin želi. Kao što je djelovanjem Duha Svetoga donijela na svijet Sina Božjega koji je od nje primio ljudsko tijelo, tako Marija žarko želi vidljivo jedinstvo također među svim vjernicima koji sačinjavaju Kristovo Otajstveno Tijelo. Čašćenje Marije koja tako snažno sjedinjuje Istok i Zapad sigurno će djelovati u korist jedinstva.
Presveta Djevica koja je među nama već posvuda nazočna, kako u tolikim svetim zdanjima, tako i u životu i vjeri tolikih obitelji, trajno govori o jedinstvu za koje se neprestano zauzima. Ako se danas, spominjući brestovsku obnovu jedinstva, sjećamo koliko je bogatstvo pobožnosti prema Bogorodici znao sačuvati ukrajinski kršćanski puk, ne možemo iz divljenja prema povijesti, duhovnosti i molitvi tih ljudi ne povući zaključke glede jedinstva koji su s tim vrijednostima tako tijesno povezani.
Marija koja je u kušnjama nadahnjivala očeve i majke, mladež, bolesnike i starce; Marija, stup ognjeni sposoban predvoditi tolike mučenike za vjeru, sigurno je na djelu pripremanja željenoga jedinstva sviju kršćana. Grkokatoličkoj Ukrajinskoj Crkvi zacijelo u tome pripada posebna uloga.
Mariji Crkva izražava zahvalnost i moli da nas učini sudionicima svoje skrbi za jedinstvo. Njoj se prepustimo djetinjim povjerenjem da bismo se s njom našli ondje gdje će Bog biti sve u svima.
Vama, predraga braćo i sestre moj apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 12. studenoga, na spomendan sv. Jozafata 1995, osamnaeste godine moga papinskog služenja

Ivan Pavao II.