Bog izbavlja i čuva ponizne

Kateheza br. 44; uvodno čitanje: Psalam 116,1-9, Pjesma zahvalnica (Večernja petka II. tjedna)
Ljubim Gospodina, jer čuje / vapaj molitve moje: / uho svoje prignu k meni / u dan u koji ga zazvah. / Užeta smrti sapeše me, / stegoše me zamke Podzemlja, / snašla me muka i tjeskoba. / Tada zazvah ime Gospodnje: / “Gospodine, spasi život moj!” / Dobrostiv je Gospodin i pravedan, / pun sućuti je Bog naš. / Gospodin čuva bezazlene: / u nevolji bijah, on me izbavi. / Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, / jer Gospodin je dobrotvor tvoj: / On mi život od smrti izbavi, / oči moje od suza, noge od pada. / Hodit ću pred licem Gospodnjim / u zemlji živih.

1. U Psalmu 116, koji je netom naviješten, glas psalmista izriče zahvalnu ljubav prema Gospodinu, nakon uslišanja ustrajne prošnje: “Ljubim Gospodina, jer čuje vapaj molitve moje: uho svoje prignu k meni u dan u koji ga zazvah” (rr. 1-2). Odmah nakon ove izjave ljubavi slijedi živi opis smrtne more koja je prikliještila moliteljev život (usp. rr. 3-6).
Drama je oblikovana pomoću uobičajenih simbola prisutnih u psalmima. Užeta što obavijaju postojanje, užeta su smrti, zamke koje muče, ponori su Podzemlja koji neutaživo k sebi žele privući živuće (usp. Izr 30,15-16).

2. To je slika žrtve pale u zamku neumoljiva lovca. Smrt je kao ugriz koji steže (usp. Ps 116,3). Za leđima molitelja, dakle, vreba smrtna opasnost, praćena iskustvom duševne boli: “Snašla me muka i tjeskoba” (r. 3). No, iz toga tragičnoga ponora upravljen je krik prema jedinome koji može pružiti ruku i tjeskobnoga molitelja oteti iz nerazmrsive situacije: “Gospodine, spasi život moj!” (r. 4).
To je kratka, ali snažna molitva čovjeka koji, našavši se u očajnom položaju, nastoji dohvatiti jedinu slamku spasa. Na isti su način u Evanđelju uzviknuli učenici u oluji (usp. Mt 8,25), tako je molio Petar kad je, hodeći po moru, počeo tonuti (usp. Mt 14,30).

3. Spašen, molitelj proglašava da je Gospodin “dobrostiv i pravedan” i “pun sućuti” (Ps 116,5). Ovaj posljednji izričaj, u hebrejskome izvorniku, upućuje na majčinsku nježnost, podsjećajući na njezinu “utrobu”.
Stav istinskoga pouzdanja uvijek prepoznaje Boga kao ljubav, pa i kad je u nekim trenutcima teško shvatiti način na koji on djeluje. Ostaje u svakom slučaju sigurno da “Gospodin čuva bezazlene” (r. 6). U bijedi i napuštenosti uvijek se, dakle, može računati na njega, koji je “otac sirota, branitelj udovica” (Ps 68,6).

4. Tada Psalmist započinje razgovor sa svojom dušom, koji će se nastaviti i u drugoj polovici ovoga Psalma (Ps 116,10-19), koja u grčkoj tradiciji predstavlja poseban psalam, dok je u hebrejskoj s pravom združena s prethodnim retcima. Psalmist poziva svoju dušu da ponovno pronađe svoj mir nakon smrtne more (usp. r. 7).
Gospodin je, vjerom zazvan, ispružio svoju ruku, pokidao užeta koja su sapinjala molitelja, obrisao suze iz njegovih očiju, te zaustavio njegov strmi silazak u ponor Podzemlja (usp. r. 8). Preokret je već sasvim jasan, pa pjesan završava prizorom punim svjetla: molitelj se vraća “u zemlju živih”, odnosno na lice zemlje, kako bi hodio “pred licem Gospodnjim”. Pridružuje se zajedničkoj molitvi u hramu, slici onoga zajedništva s Bogom koje ga očekuje na kraju života (usp. r. 9).

5. Htjeli bismo na koncu podsjetiti na najvažnije dijelove Psalma, dopuštajući da nas u tome vodi Origen, veliki kršćanski pisac iz III. st., čije je grčko tumačenje Psalma 116 do nas došlo u latinskoj inačici svetoga Jeronima.
Čitajući da Gospodin “uho svoje prignu k meni”, on je primijetio: Mi smo maleni i neznatni, i ne možemo se izdužiti niti vinuti u visine. Stoga Gospodin prigiba svoje uho i udostojava se slušati nas. U konačnici, budući da smo ljudi i ne možemo postati bogovi, Bog je postao čovjekom te se prignuo, kako je pisano: “On nagnu nebesa i siđe” (Ps 18,10).
Doista, Psalam dalje nastavlja, “Gospodin čuva bezazlene” (Ps 116,6): “Ako je netko velik, ako se uznosi i oholi, njega Gospodin ne čuva; ako netko misli da je velik, Gospodin za njega nema milosrđa; no ako se ponizi, Gospodin mu je milosrdan i čuva ga. Jer kaže se: “Evo, ja i djeca koju mi Gospodin dade” (Iz 18,8). I još: “Ponizih se i on me spasi”.
Tako, tko je malen i jadan može ponovno ući u mir i spokoj, kako to kaže naš Psalam (usp. Ps 116,7) i kako to tumači sam Origen: Kad se kaže: “Vrati se u svoj pokoj”, to je znak da je i prije duša imala mir, a onda ga je izgubila… Bog nas je stvorio dobre i načinio nas gospodarima svojih odluka, te nas postavio u raj, skupa s Adamom. No, jer smo svojom vlastitom odlukom izbačeni iz toga blaženstva i završili u ovoj dolini suza, pravednik potiče svoju dušu da se vrati onamo odakle je pala… “Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, jer Gospodin te pomilovao”. Ako se ti, dušo, vratiš u raj, to nije stoga što si dostojna, nego stoga što je to djelo Božjega milosrđa. Kad si izašla iz raja, bilo je to tvojom krivicom; povratak, međutim, djelo je Božjega milosrđa. Recimo i mi svojoj duši: “Vrati se u svoj pokoj”. Naš pokoj je Krist, naš Bog (Origene-Gerolamo, 74 Omelie sul libro dei Salmi, Milano 1993, str. 409.412-413).