Bog je tek križem uvjerljiv

Predraga braćo i sestre!
1. Širenje ateizma je jedna od “najtežih pojava našega vremena” (GS 19). Ali je isti Koncil u davanju ovog oštrog suda primijetio da je ponekad ateizam više odbacivanje lažne slike Boga, negoli odbacivanje samoga Boga. Onima koji imaju milost vjere nalaže se stoga dužnost da im pruže sjajno i vjerodostojno svjedočanstvo, očitujući pravo lice Boga i religije (ondje).
Kršćanski Istok i Zapad slažu se u shvaćanju da Bog, premda dopušta da ga se na neki način dokuči razumom, još nam više dolazi ususret na putu ljubavi. Istočna duhovnost osobito ističe da naše misli i naše riječi neće nikada moći, da tako kažemo, “obuhvatiti” Božje otajstvo. Pred njim se može biti samo u poklonstvenoj šutnji. S druge strane, međutim, sam Bog se darovao svome stvorenju po Sinu koji je postao čovjekom i Duhu Svetom koji djeluje u srcima. U Kristu je Bog izišao iz svoje šutnje, otkrivajuai se kao Jedinstvo triju božanskih osoba i pozivajuai nas na najdublje zajedništvo sa sobom.

2. Kršćanstvo je, očito, prije nego što se javlja kao nauk, “događaj”, štoviše Osoba: upravo Isus iz Nazareta. On je srce kršćanske vjere. Da bi uživali u njegovoj blizini, mnoštvo svetaca, redovnika i asketa ostavili su sve. Ali Krista se može susresti i na putovima svijeta. Veliki Dostojevski u jednom svom pismu, spominjući nevjeru i sumnju koje su označile tolike trenutke njegova života, daje ovo potresno svjedočanstvo: “Upravo sam u tim trenucima složio svoje vjerovanje: vjerovati da nema ništa ljepše, dublje, ljupkije, razumnije i savršenije negoli je Krist, i ne samo da nema ništa, nego se – to kažem ljubomornom ljubavlju – ništa ni ne može imati ” (Pismo gospođi Von Visine, 20. veljače 1854). Svojedobno jedan noviji ruski mislilac, Semen Frank, razmišljajući o zagonetki boli piše: “Misao o Bogu koji je sišao u svijet, koji dragovoljno trpi i sudjeluje u ljudskim i svemirskim patnjama, misao o Bogočovjeku koji trpi, jest jedina moguća teodiceja, jedino uvjerljivo opravdanje Boga” (Dieu est avec nous, Pariz 1955, str. 195).
To je navještaj koji su kršćani Istoka i Zapada pozvani sve složnije naviještati uoči trećeg tisućljeća. Želim još ponoviti što sam napisao u apostolskom pismu “Orientale Lumen” (Svjetlo Istoka): “Neka se ne isprazni križ Kristov, jer ako on bude ispražnjen, čovjek nema više korijenja, nema više perspektive: razoren je! To je krik na kraju dvadesetog stoljeća. To je krik Rima, krik Carigrada, krik Moskve. To je krik cijeloga kršćanstva: od Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije, svih. To je krik nove evangelizacije” (br. 3).

3. Neka nam Sveta Djevica, čijeg se najdubljeg sudjelovanja u Sinovljevu križu Crkva upravo danas sjeća, pomogne razviti sve osobniju, dublju i dosljedniju ljubav prema Isusu Kristu. Neka naš navještaj Isusa ne budu samo prazne riječi. Neka budu riječi bremenite životom, riječi muškaraca i žena duboko preoblikovanih, jer su imali milost nade koja ne vara i neka ih tumače živeći u ljubavi za Boga i za braću.