Uvodno biblijsko čitanje:
“Blagoslovljen Bog koji živi uvijeke,/ i njegovo kraljevstvo!/ Jer kažnjava i prašta,/ dovodi u Podzemlje i odande izvodi,/ i nema toga tko bi izmakao njegovoj ruci./ Hvalite ga, sinovi Izraelovi, pred poganima,/ jer vas je on među njih rasuo./ Objavljujte njegovu veličinu/ uzdižući ga nad sve živo,/ jer on je naš Gospod i Bog,/ on je naš otac za sve vjekove./ On nas kažnjava zbog naših zlih djela,/ ali će se opet smilovati na nas/ i sabrati nas iz svih naroda/ među koje smo razasuti./ Gledajte što učini s vama,/ na sva ga usta slavite i hvalite,/ blagoslivljajte Gospoda pravde/ i uzvisujte kralja vjekova./ Ja ga u zemlji progonstva hvalim/ i očitujem njegovu moć i veličinu grešnom narodu./ Obratite se, grešnici,/ i činite pravdu pred njim./ Tko zna hoće li pogled svrnuti na vas/ i milost vam iskazati./ Boga svoga ja uznosim,/ i duša moja hvali kralja nebeskoga,/ i radosno klikće veličini njegovoj./ Tako neka kazuju svi/ i hvale ga u Jeruzalemu” (Tob 13,2-5b.7-10).

1. “Boga svoga ja uznosim i duša moja hvali kralja nebeskoga” (Tob 13,9). Te riječi upravo naviještenog hvalospjeva izgovara stari Tobija, od kojega Stari zavjet izvlači kratku poučnu pripovijest u knjizi koja nosi ime po sinu Tobiji.
Da bi se potpuno shvatio smisao tog hvalospjeva, treba imati na pameti pripovjedačke stranice koje mu prethode. Pripovijest je smještena među Izraelce koji su prognani u Ninivu. Na njih gleda sveti pisac, koji piše mnogo stoljeća poslije, da ih upozori na braću i sestre u vjeri raspršene među tuđim narodom i iskušavane da napuste otačku baštinu. Slika Tobije i njegove obitelji nuđa se tako kao životni program. On je čovjek koji unatoč svemu ostaje vjeran propisima zakona i nadasve davanju milostinje. Na njega se strovaljuje nesreća s navalom siromaštva i sljepoće, ali njegova se vjera ne umanjuje. I odgovor Božji ne kasni doći, po anđelu Rafaelu, koji vodi mladoga Tobiju na rizični put, upućujući ga na sretnu ženidbu i konačno iscjeljujući oca Tobiju od sljepoće.
Poruka je jasna: tko čini dobro, nadasve otvarajući srce potrebama bližnjega, drag je Gospodinu i bude li iskušan, doživjet će na kraju njegovu dobrohotnost.

2. Upravo je to pozadina koju ističu riječi našega hvalospjeva. One pozivaju na gledanje uvis, “Bogu koji živi uvijeke”, njegovu kraljevstvu koje “traje uvijeke”. Iz tog pogleda uzdignutog k Bogu razvija se mali nacrt teologije povijesti, u kojoj sveti pisac nastoji odgovoriti na pitanje koje si postavlja raspršeni narod Božji: zašto Bog tako s nama postupa? Odgovor je zajednički priziv na pravednost i božansko milosrđe: “Kažnjava vas zbog vaših zlih djela, ali će se opet smilovati na vas” (stih 5). Kazna tako izgleda kao neka božanska pedagogija, u kojoj je ipak posljednja riječ uvijek pridržana milosrđu: “On kažnjava i prašta, dovodi u Podzemlje i odande izvodi” (stih 2).
Tako se možemo potpuno pouzdati u Boga koji nikada ne napušta svoje stvorenje. Štoviše, riječi himna vode do perspektive koja samoj patnji pridaje spasenjsko značenje, čineći od progonstva priliku za svjedočenje djela Božjih: “Hvalite ga, sinovi Izraelovi, pred poganima, jer vas je on među njih rasuo. Objavljujte njegovu veličinu” (stihovi 3-4).

3. Iz tog poziva na poimanje progonstva u providnosnom ključu, naše se razmatranje može proširiti na promatranje otajstveno pozitivnog smisla koje stanje patnje preuzima kad se živi u prepuštanju Božjem naumu. Već u Starom zavjetu različiti odlomci ocrtavaju tu temu. Dovoljno je pomisliti na povijest koja se nalazi u Knjizi Postanka o Josipu kojega su prodala njegova braća (usp. Post 37,2-36) a koji je bio određen da postane njihovim budućim spasiteljem. I kako zaboraviti na Knjigu o Jobu? Tu je upravo nevin čovjek koji pati i ne zna si protumačiti svoju nesreću, osim pouzdavajući se u veličinu i mudrost Božju (usp. Job 42,1-6).
Za nas koji kršćanski čitamo te starozavjetne odlomke, oslonac ne može ne biti drugo nego Kristov križ, u kojemu misterij boli u svijetu nalazi duboki odgovor.

4. Grešnicima koji su bili kažnjeni zbog svojih nepravda (usp. stih 5), Tobijin hvalospjev upravlja poziv na obraćenje i otvara čudesno viđenje “uzajamnog” razgovora Boga i čovjeka: “Obratite s k njemu svim srcem svojim i svom dušom svojom, da činite pred njim istinu, i on će se okrenuti k vama, i neće sakrivati lica svoga od vas” (stih 6). Vrlo je rječita ova upotreba iste riječi “obraćenje” – za stvorenje i za Boga, premda u različitom značenju.
Misli li pisac hvalospjeva možda na dobročinstva koja prate Božji “povratak”, ili na njegovu ponovnu ljubaznost prema narodu, mi moramo, u svjetlu Kristova otajstva, nadasve misliti, na dar koji se sastoji u samome Bogu. Njega čovjek treba prije negoli njegove darove. Grijeh je nesreća ne toliko zbog toga što navlači kaznu Božju, koliko zbog toga što Njega potiskuje iz našega srca.

5. I stoga hvalospjev upravlja naš pogled upravo k licu Boga promatranog kao Oca, pozivajući nas na blagoslivljanje i pohvale: “On je naš Gospod i Bog, on je naš otac za sve vjekove” (stih 4). Tu se osjeća smisao osobitog “sinovstva” koje Izrael doživljava kao dar saveza i koji pripravlja otajstvo utjelovljenja Sina Božjega. Tada će u Isusu zasjati Očevo lice i bit će otkriveno njegovo bezgranično milosrđe.
Bilo bi dosta pomisliti na parabolu o milosrdnom Ocu koju pripovijeda evanđelist Luka. Obraćenju rasipnog sina ne odgovara samo Očevo oproštenje, nego zagrljaj bezgranične nježnosti, praćen radošću i slavljem: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15,20). Izrazi našeg hvalospjeva su na crti te ganutljive evanđeoske slike. Iz nje proizlazi potreba hvaliti i zahvaljivati Bogu: “Gledajte što učini s vama, na sva ga usta slavite i hvalite, blagoslivljajte Gospoda pravde i uzvisujte kralja vjekova” (stih 7).