Zagreb, (IKA) – U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i izdavačke kuće Ex libris iz Rijeke u četvrtak 11. rujna u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta u Zagrebu predavanje je održao Jürgen Moltmann. Izlaganje jednog od najznačajnijih protestantskih teologa današnjice bilo je naslovljeno “Bog nade: u povodu enciklike pape Benedikta XVI. Spe salvi”. Moltmann je u prvom dijelu predavanja govorio o Bogu nade. Istaknuo je kako je to Bog koji nam dolazi u susret iz svoje budućnosti. Budućnost nije nešto unutar kršćanstva, nego počelo njegove vjere. U poglavlju “Um nade” istaknuo je kako pojmovi našega razuma važe kao istiniti ako se poklapaju sa zbiljom koju odražavaju te se mogu u njoj provjeriti. To je adaequatio rei et intellectus. Nadalje se osvrnuo na “nadu vjere”, te je istaknuo kako nada kršćana ne govori o budućnosti po sebi i općenito. Ona polazi od određene povijesne zbilje i najavljuje njezinu budućnosnu silinu. U svojoj nadi, kršćani govore o Isusu Kristu i njegovoj budućnosti. Njihova nada ima čvrsti temelj: temelji se na spomenu Kristova dolaska, njegova rođenja, života, smrti i oživljavanja iz mrtvih. Osvrćući se na početak šezdesetih godina, podsjetio je kako se Katolička Crkva na II. vatikanskom koncilu upravo otvorila paradigmi modernog svijeta, a potom spomenuo i političke promjene u svijetu, te je istaknuo kako je svim tim novim počecima bila zajednička nada, s čijom se snagom moglo ispustiti iz ruku staro i potražiti novo. “Znanje promjene” važilo je tada kao “um nade”. Tako je “teologija nade” 1964. godine očito pogodila svoj kairos. Istaknuo je kako mu je kao utemeljitelju te teologije vratiti Crkvi, ili bolje kršćanskom svijetu – njezinu autentičnu nadu u novi Božji svijet. Naime, smatra da su za kršćansku “teologiju nade” nužna tri ključna pojma: pojam božanskog obećanja, koncept oživljenja raspetoga Krista kao Božje obećanje za svijet, te shvaćanje ljudske povijesti kao misije. Temelj nade nije utopija ni istraživanje budućnosnih mogućnosti, već novi početak i početak novoga ovdje i danas: Incipit vita nova. Zato pralik nade i nije daleka budućnost, već rođenje života. Ne kaže uzalud 1 Petr 1,3 “nanovo rođeni za životnu nadu”. S rođenjem dolazi na svijet novi život. To je razlog (temelj) nadi. S ponovnim rođenjem, zastarjeli život iznova se pomlađuje. To je razlog još većoj nadi. A u svršetku započinje vječni život. To je konačni razlog nadi. Tek iz rođenja novoga života nastaje snaga da se pouzdamo u budućnost ovoga života i stupimo u projekt njegove budućnosti, istaknuo je Moltmann.
U osvrtu na encikliku “Spe slavi”, istaknuo je kako to nije pastoralna rasprava, već je prihvatio poziv koji upućuje i sam Benedikt XVI. rasprave o toj temi. Svoj osvrt na encikliku započeo je njenom usporedbom s pastoralnom konstitucijom Gaudium et spes. Tako je podsjetio na razliku, tj. kako je enciklika po svojoj namjeri unutarcrkvena te pastoralno i dušobrižnički upućena biskupima Rimokatoličke Crkve i svim “kršćanima”. Ona kršćansku nadu ograničuje na vjernike, dijeleći ih od svijeta i ljudi “koji nemaju nade”. Gaudium et spes, naprotiv započinje s “najužom povezanošću Crkve s cijelom obitelji čovječanstva”. Stoga se Gaudium et spes upravo s kršćanskom nadom i hvata ukoštac s problemima današnjeg čovječanstva kao što su ljudsko dostojanstvo i prava, mir i izgradnja zajednice naroda. O tome u enciklici nema ni riječi. U njoj se “svijet” pojavljuje samo kao “svijet bez Boga svijet je bez nade”, istaknuo je Moltmann. Nadalje je rekao kako prema ovoj enciklici, cilj je kršćanske nade blaženstvo vječnoga života. Put k njemu vodi kroz međustanje koje se naziva “čistilištem” te kroz vrata shvaćena kao Posljednji sud. No, je li u tome sva kršćanska nada, što nedostaje, pita Moltmann. Nedostaje Isusova Radosna vijest o kraljevstvu Božjem, nedostaje vlast uskrsloga Krista na živima i mrtvima i čitavim svemirom, koju je naviještao Pavao; nedostaje uskrsnuće tijela i život budućega vijeka, nedostaje otkupljenje stvorenja koje uzdiše i nada u novu zemlju, gdje pravednost prebiva. Ukratko: nedostaju univerzalne dimenzije nade u Boga koji dolazi i kaže: “Evo, sve činim novo!” (Otk 21,5). Nedostaju obzori nade za ovaj svijet, za narode i Božji dolazak, kakve poznajemo iz proroštva Staroga zavjeta. Moltmann upozorava kako se ovdje osvećuje to što enciklika ne polazi od teologije nade, nego od antropologije nade. Nadalje, istaknuo je kako je vrlo dobro što enciklika spominje “mjesta učenja i odjelotvorenja nade”. Kao prvo mjesto učenja navodi “molitvu kao školu nade”. To je svakako točno, ali molitva je i škola vjere, ističe Moltmann, te pita: što nada pridodaje moljenju? Mislim da joj pridodaje bdjenje. U Novom zavjetu poziv na molitvu uvijek je povezan s budnicom za bdjenje, rekao je predavač. U moljenju govorimo i slušamo, u bdjenju otvaramo oči i gledamo, sve dok, prema Mt 25, ne “prepoznamo” Krista u siromašnima, bolesnima i zatočenima. Bdjenje je mjesto učenja nade u moljenju, istaknuo je Moltmann. Na kraju izlaganja podsjetio je kako enciklika spominje “Posljednji sud kao mjesto učenja i odjelotvorenja nade”. U iščekivanju Posljednjeg suda nad žrtvama i počiniteljima, učimo se nadi u Božju pravednost i milost. Ishodište nade nije smrt, nego rođenje života, rekao je Moltmann te zaključio: kad se rodi novi život, to je povod nadi. Kad se proživljeni život ponovno rodi za novu hrabrost, to je još veći povod nadi. A kad mrtvi ustanu, ulazi u igru ispunjena nada života. Mjesto učenja nade sred života jest u sposobnosti započinjanja. Sposobnost započinjanja stvaralačka je sloboda na koju smo pozvani. Predavanju su nazočili riječki nadbiskup Ivan Devčić, te mnogobrojni profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta te vjernici laici.