“Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče Abba! Oče!” (Gal 4,4-7)

Dragi moji zatvorenici, poštovani djelatnici u KP domovima, braćo svećenici – kapelani za naše vjernike lišene slobode.
Približavamo se slavlju istine, koju je apostol Pavao tako sažeto naglasio u Poslanici Galaćanima. Želio bih da nam ta istina bude moto ovogodišnjega božićnog razmišljanja, jer slaveći Božić mi slavimo blagdan susreta neba i zemlje i radost zbog ovog susreta. Kada promatramo Povijest spasenja koju nam donosi Biblija onda uočavamo da je Bog htio čovjeka za suradnika za “partnera”. Bog je naime svijet stvorio nesavršenim i predao ga je čovjeku da otkrivajući Božju zamisao o svijetu o stvarima taj svijet usavršava. Nesreća se događa za čovječanstvo ali i za sva stvorenja pa prema tome i za svakog čovjeka pojedinca kada čovjek ne želi priznati istinu o sebi, da je čovjek suradnik Božji, nego sebe želi staviti na mjesto Boga te želi vladati svijetom bez Boga te bježi od Njega. Ipak Bog ostaje stalno prisutan u njegovu životu po glasu savjesti koji ga poziva da čini dobro a izbjegava zlo. Taj glas savjesti neprestano je prisutan te čini čovjeka sretnim u trenutcima kada čini dobro ali ga u isto vrijeme progoni u trenutcima suprotstavljanja dobru.
Upravo zato, jer ljubi čovjeka, Bog mu u povijesti dolazi ponovno ususret. Onaj Adamov bijeg od Boga nije zadnja riječ u povijesti. Zadnju riječ ima ljubav Božja koja dolazi čovjeku u susret i onda kada on bježi od Boga. Čuli smo kako Sv. Pavao u poslanici Galačanima veli: “Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.” /Gal. 4,4/ Dakle Božić nam želi naglasiti istinu da nas Bog ljubi ovakve kakvi jesmo, da on s nama, ovakvima kakvi jesmo, želi uspostaviti odnos i da nas koji možda nosimo u sebi osjećaj napuštenosti želi privući k sebi te s nama želi ući u dijalog. To je ta novost koja se događa po Božiću. Pred betlehemskom štalom nije stajao nitko koji bi provjeravao smjeli ovaj ili onaj doći i pokloniti se Kristu. Dapače upravo oni neznatni, prezreni, odbačeni od društva imali su prednost. Njima je pružio novu šansu da ga susretnu u svojoj savjesti da započnu novi život. Upravo zato ovaj susret koji se događa po Božiću između Boga i čovjeka koji je spreman u dubini svoje savjesti susresti Boga stvara jedan novi svijet i u međuljudskim odnosima. Nije li to stvarnost za kojom čezne čovječanstvo, možda i ne znajući, tražeći sreću često na krivim mjestima? Nije li to stvarnost za kojom i vi čeznete? Nije li stvarnost osamljenosti ponekada vam najteža u vremenu boravka u KP domovima? Pitanje, jesu li me zaboravili moji prijatelji, moja obitelj, kako me oni sada doživljavaju, misle li na mene? To je ono stanje koje nas često dovodi u stanje osamljenost i tjeskobe. Po Božiću se dogodila novost. Po Božiću se ta novost događa i u KP domovima u toliko koliko si spreman, dragi prijatelju, povjerovati da se Isus želi roditi i u tebi i da se želi susresti i s tobom. Zamisli kako KP dom može dobiti jedno novo ozračje ako se počnemo prepoznavati kao Isusovi prijatelji, kao oni koji svaki pojedinačno dozvoljava Isusu da ulazi u njegov život i da s njime surađuje. Događa se tada ona istina koju napisa pjesnik Vladimir Nazor u jednom stanju neslobode kada je čeznuo ići na ponoćku a nije mu bilo dozvoljeno:
“Ja nisam dosad znao,
Da Isus, malo d’jete,
Uv’jek se rađo i uv’jek će se rađati
Sred moje noći najduže
U t’jesnoj crnoj izbici,
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mome najtajnijem. /V. Nazor; Božić/

Ovaj Božić kojeg slavimo neka bude za sve nas, a to bi posebno želio za sve vas u KP domu, blagdan susreta. Vama je na poseban način potreban taj susret da bi se najprije mogla dogoditi ona sloboda u vama po kojoj nastojite otkrivati dobre stvari, vrijednosti svoje savjesti i vrijednosti na koje nas Bog upućuje po Svetom Pismo te da se borite da to ostvarujete u sebi već ovdje dok se pripremate na povratak k svojima. Tako će se neprestano rađati Božić “mali Bog” u vama i tako ćete se na najbolji način pripremati za susret sa svojima kada im se kući vratite.
Smijem li reći, i time završiti, ovu moju poruku: Slaviti Božić u KP domu znači zapravo susresti Novorođenog Boga koji mi dolazi ususret i shvatiti da mi zbog svoga rođenja oprašta svu moju krivnju i da upravo zato moram i ja sam sebi oprostiti da bi mogao krenuti na jedan novi put življenja. To je put prave slobode po kojoj ću svjesno birati ono što je bolje za mene, za moju obitelj, za čovjeka, za zajednicu.
S tim željama dolazim svima vama u KP domovima, svim djelatnicima i zatvorenicima, svim svećenicima, zatvorskim kapelanima, želeći da i ovog Božića otkrijemo ljubav i dobrotu Božju i da tu dobrotu pokušamo međusobno širiti i dijeliti jedan drugome. Svojim dolaskom na svijet On je to upravo htio da postavši nama brat i mi postanemo po Njemu braća međusobno. Time će se ispuniti riječi Izaije proroka koje je Bog namijenio Spasitelju: “da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.” /Iz 42, 7/. Upravo to će vama pomoći da daleko lakše i ugodnije prolazite dane svog življenja pripremajući se na povratak svojim kućama.

Sretan vam i blagoslovljen Božić i svako dobro u novoj 2008. godini!