Kršćanska sadašnjost je u nizu priručnika katoličke teologije Amateca 7 izdala prijevod djela bečkog nadbiskupa kardinala Christopha Schönborna “Bog posla Sina svoga”. Djelo je autor posvetio Pravoslavnom teološkom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu u znak zahvalnosti za dodjelu počasnog doktorata.
Na početku knjige, kardinal upućuje na kako ističe sržnu rečenicu navještaja apostola Pavla “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene i rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4, 4-5). Ističe kako je upravo to nit vodilja kristologije koja se iznosi u toj knjizi izrasloj iz šesnaestogodišnjega predavanja kristologije i kao plod tridesetogodišnjega bavljenja kristološkim temama, nošena jednostavnim uvjerenjem, potvrđenim mnogim pojedinačnim studijama, a poglavito duhovnim i pastoralnim iskustvom. Jer, polazište je svake kristologije sigurnost vjere da je Isus iz Nazareta Izraelov Mesija, Sin živoga Boga. Ta sigurnost ne stoji na kraju duljega procesa refleksije, ona nije teološki zaključak iz raznih konvergirajućih elemenata, nego “prasvjetlo”, u čijoj svjetlosti stoji svekoliko mišljenje, tumačenje i formuliranje kristologije. Autor iscrpno objašnjava kako je sam dolazio do novih spoznaja proučavajući kako Sveto pismo, ali i intenzivno proučavajući crkvene oce.
U uvodnom dijelu knjige kardinal Schönborn upućuje na tri stupa koji zajedno nose kristologiju: Pismo, tradicija, iskustvo. Podsjeća kako je nosivost tih triju stupova odlučujuća za nosivost kristologije. Potom pojašnjava tri krize novoga vijeka: prirodoznanstvenu, povijesnu i egzistencijalnu, te naposljetku govori o otpornosti Isusova lika.
U glavnom dijelu knjige koji je naslovljen “Bog posla Sina svoga” autor ističe poslanje Sina kao središte kristologije, a ispovijest vjere kao okvir iste. Ovdje upućuje na Prvi nicejski sabor i izlaganje vjeroispovijesti u Krista kao Jedinorođenca rođenog od Oca, rođenog ne stvorenog i istobitnog s Ocem. U drugom poglavlju daje pojašnjenja o utjelovljenju Sina Božjega, i to u vidu starozavjetno-židovskog pristupa, začetog po Duhu Svetom i rođenom od Djevice Marije, te u vidu Sabora u Kalcedonu za koji ističe da je ključ kršćanskog poimanja svijeta. Treće poglavlje o zemaljskom putu Sina Božjega kardinal podsjeća na Isusovu svijest o samome sebi i svojemu poslanju. Tu upućuje na teološke refleksije Karla Rahnera i trinitarnu sintezu Hansa Ursa von Balthasara. U govoru o Isusovu čovještvu daje osvrt na pitanje volje kod Maksima Ispovjedaoca za kojega ističe, kako njemu ponajprije dugujemo izradu kristologije koja je posve zasnovana na Kalcedonu i u kojoj obrađuje teška pitanja Kristove božanske i ljudske volje i djelovanja. Na kraju ovog poglavlja piše o teologiji Isusova života, tj. Isusova otajstva. O Isusovu sukobu sa židovskim vlastima te smrti na križu, kao nauku otkupljenja riječ je u četvrtom poglavlju. Autor ističe nauk o zadovoljštini Anzelma Canterburyjskog, teologiju križa Martina Luthera, sintezu Tome Akvinskoga, te zaključuje razmatranjem “Ave crux spes unica” u kojem ističe kako je križ najkraći sažetak vjeroispovijesti. Posljednje poglavlje tematski je vezano uz proslavu Sina Božjega treći dan uskrsnuloga od mrtvih, koji sjeda s desna Boga, Oca Svemogućega i odonud će doći suditi žive i mrtve. Epilog knjige naslovljen je “Isus je moja jedina ljubav” a odnosi se na sv. Malu Tereziju, najmlađu naučiteljicu Crkve. Kardinal Schönborn vezano uz to podsjeća na riječi svoga dugogodišnjeg suradnika o. Francois-Marie Letheloma da u svecima vidi istinske teologe, čiji život i riječi doduše malokad pružaju neku akademsku teologiju, ali su oni čitavom svojom egzistencijom teološki relevantni.
Na kraju knjige autor daje vrlo opsežan popis naputaka-kristološke literature za daljnje čitanje. (ika-mb/sd)