BOG PROGOVARA KROZ SVOJA STVORENJA

Kateheza br. 29 – Himan Bogu Stvoritelju
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 18,2-7
“Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.
Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al’ po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do na kraj svijeta sežu.
Ondje suncu razape šator,
te ono k’o ženik iz ložnice ide,
k’o div kliče kad prelijeće stazu.
Izlazi ono od nebeskog kraja,
i put mu se opet s krajem spaja,
ne skriva se ništa žaru njegovu.”

1. Sunce je svojim progresivnim blistanjem na nebu, sjajem svoje svjetlosti i blagotvornom toplinom svojih zraka osvajalo ljudski rod od samog njegovog postanka. Ljudi su na različite načine pokazivali svoju zahvalnost za taj izvor života i blagostanja sa zanosom koji se nerijetko uzdizao do samih vrhunaca istinske poezije. Divni psalam 18, čiji je proglašen prvi dio, nije samo molitva hvale izvanredne snage; to je i poetska pjesma uzdignuta suncu i njegovu sjaju koji se rasprostire licem zemlje. U tome se psalmist pridružuje dugom nizu pjesnika drevnoga Bliskog Istoka, koji veličaju sunčevu zvijezdu koja sja na nebu i koja na njihovim područjima dugo zrači svojom žarkom toplinom. Sjetimo se samo čuvenog himna Atonu, kojeg je sastavio faraon Akhnaton u XIV. stoljeću pr. Krista i koji je posvećen sunčevu kolutu kojeg se smatralo nekim božanstvom.
No za biblijskog čovjeka postoji bitna razlika u odnosu na te himne suncu: sunce nije neki bog, već je stvorenje u službi jedinoga Boga i stvoritelja. Dovoljno je podsjetiti na riječi Postanka: “I reče Bog: ‘Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama’… I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću… I vidje Bog da je dobro” (Post 1,14.16.18).

2. Prije nego se posvetimo pojedinim recima psalma koje je odabrala liturgija, upravimo pogled na njegovu cjelinu. Psalam 18 sliči nekom diptihu. U prvom dijelu (rr. 2-7) – koji sada sačinjava našu molitvu – nalazimo himan Stvoritelju, čija se tajanstvena veličina očituje u suncu i u mjesecu. U drugom dijelu psalma (rr. 8-15) susrećemo mudrosni himan o Tori, to jest Božjem zakonu.
Kroz oba dijela provlači se zajednička nit vodilja: Bog rasvjetljuje svemir sunčevom svjetlošću i prosvjetljuje ljudski rod svjetlom svoje Riječi sadržane u biblijskoj objavi. Riječ je gotovo o dvostrukom suncu: prvo je kozmička epifanija Stvoritelja, a drugo povijesno i slobodno očitovanje Boga Stvoritelja. Nije uzalud Tora, Božja riječ, opisana “sunčevim” obilježjima: “Čista je zapovijed Jahvina – oči prosvjetljuje” (r. 9).

3. No zadržimo se za sada samo na prvom dijelu psalma. Taj dio započinje divnom personifikacijom nebesa, koja za svetog pisca predstavljaju rječite svjedoke Božjeg stvarateljskog djela (rr. 2-5). Ona, doista, “kazuju”, “naviještaju” divna Božja djela (usp. r. 2). Dan i noć također su prikazani kao glasnici koji pronose veliku vijest o stvaranju. Riječ je o tihom svjedočanstvu, koje ipak ima snažni odjek, poput nekoga glasa koji prolazi cijelim svemirom. Očima duše, vjerskom intuicijom koja nije zaokupljena površnošću, muškarac i žena mogu otkriti da svijet nije nijem već govori o Stvoritelju. Kao što kaže stari mudrac “prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu” (Mudr 13,5). I sveti Pavao podsjeća Rimljane da “ono nevidljivo njegovo (Božje), vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire” (Rim 1,20).

4. Himan, zatim, ustupa prednost suncu. Svijetlu Sunčevu kuglu nadahnuti pjesnik opisuje kao nekog ratnog junaka koji izlazi iz ložnice u kojoj je proveo noć, naime iz okrilja tame te započinje svoju neumornu putanju nebeskim svodom (rr. 6-7). Nalikuje nekom atleti koji ne zna za počinak ili umor, dok je cijeli naš planet obavijen njegovom neodoljivom toplinom. Sunce se, dakle, uspoređuje sa ženikom, s junakom, s prvakom koji, po božanskoj naredbi, svaki dan mora izvršiti jedan zadatak, osvajački pohod i putanju zvjezdanim prostranstvima. I evo, psalmist sada pokazuje na blistavo sunce na punom nebu, dok cijelu zemlju grije njegova toplina, zrak je nepomičan, a nijedan kutak obzorja ne može umaći njegovu svjetlu.

5. Sliku sunca iz toga psalma preuzela je kršćanska vazmena liturgija da opiše Kristov pobjednički izlazak iz tame groba i njegov ulazak u puninu novoga života uskrsnuća. Bizantska liturgija u jutarnjoj molitvi Svete subote pjeva: “Kao što sunce ustaje nakon noći, okupano sjajem svoje nove svjetlosti, tako ćeš i Ti, Riječi, zablistati novim sjajem kada, nakon smrti, izađeš iz svoje ložnice”. Oda (1.) jutarnje Vazma povezuje kozmičku objavu s događajem Kristova uskrsnuća: “Neka se raduje nebo i s njim kliče zemlja jer cijeli svemir, vidljivi i nevidljivi, sudjeluje u tome slavlju: Krist je uskrsnuo, naša vječita radost”. A jedna druga oda (3.) dodaje: “Danas je sav svemir, nebo, zemlja i bezdan, ispunjen svjetlom a sva stvorenja sad pjevaju o uskrsnuću Krista, naše snage i naše radosti”. Jedna druga, na kraju, (4.) zaključuje: “Krist naš Vazam ustao je iz groba poput sunca pravde i sve nas obasjava zrakama svjetla svoje ljubavi”.
Rimska liturgija nije izričita poput istočne u uspoređivanju Krista sa suncem. Ona ipak opisuje kozmičke odjeke njegova uskrsnuća, kada započinje svoju jutarnju časoslova na Uskrs glasovitim himnom: “Aurora lucis rutilat, caelum resultat laudibus, mundus exultans iubilat, gemens infernus ululat” – “Već zora rumen prosipa, u visu pjesme ore se, pun slavlja svijet odjekuje, od groze urla pakao”.

6. Kršćansko tumačenje toga psalma, ipak, ne briše njegovu temeljnu poruku, a to je poziv na otkrivanje božanske riječi prisutne u stvorenome. Sigurno da, kako se kaže u drugom dijelu toga psalma, postoji druga i uzvišenija Riječ, dragocjenija od samoga svjetla, a to je riječ biblijske objave.
Ipak, za sve one koji su pozorna uha i otvorenih očiju, sve stvoreno sačinjava kao neku prvu objavu, koja ima svoj rječiti jezik: ona je gotovo neka druga sveta knjiga čija su slova mnoštva stvorenja prisutnih u svemiru. Sv. Ivan Krizostom kaže: “Tišina nebesa glas je jači od zvuka trublje: taj glas dovikuje našem oku a ne uhu veličinu onoga koji ih je stvorio” (PG 49,105). A sv. Atanazije: “Nebeski svod, svojom veličanstvenošću, ljepotom, redom, očaravajući je propovjednik svoga tvorca, čija rječitost ispunja svemir” (PG 27,124).