Uvodno biblijsko čitanje: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,34-35).
1. “Rekne li tko: #!Ljubim Boga#!, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga” (1 Iv 4,20-21). Bogoslovna krepost ljubavi o kojoj smo govorili u prošloj katehezi izražava se u dvostrukom smjeru: prema Bogu i prema bližnjemu. I u jednom i u drugom pogledu ona je plod samog napona trojstvenog života u nama. Ljubav ima doista svoj izvor u Ocu, potpuno se objavljuje u uskrsnuću Sina raspetog i umrlog, i ulivena je u nas po Duhu Svetomu. U njoj nas Bog čini sudionicima same svoje ljubavi.
Ako se doista ljubi Božjom ljubavlju, ljubit će se također brata kao što ga On ljubi. U tome je velika novost kršćanstva: ne može se ljubiti Boga ako se ne ljubi braću stvarajući s njima blisko i trajno zajedništvo ljubavi.
2. Svetopisamski nauk je glede toga nedvosmislen. Ljubav prema sebi sličnima bila je već preporučena Izraelcima: “Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18). Ako u prvom trenutku izgleda da je taj propis ograničen samo na Izraelce, on se ipak malo-pomalo shvaća u sve širem smislu, uključujući i strance koji žive među njima, u sjećanju da je i sam Izrael bio stranac u zemlji egipatskoj (usp. Lev 19,34; Pnz 10,19).
U Novom zavjetu ta je ljubav zapovjeđena u očito sveobuhvatnom smislu: tu poimanje bližnjega nije ograničeno (usp. Lk 10,29-37) te se proteže i na neprijatelje (usp. Mt 5,43-47). Važno je zapaziti da se ljubav prema bližnjemu smatra kao nasljedovanje i produženje milosrdne dobrote Oca nebeskoga koji se brine za potrebe svih i ne pravi razlike među osobama (usp. ondje 45). Ona ipak ostaje povezana s ljubavlju prema Bogu: dvije zapovijedi ljubavi predstavljaju doista sažetak i vrhunac Zakona i Proroka (usp. Mt 22,40). Samo onaj tko vrši obje zapovijedi nije daleko od kraljevstva Božjega, kako ističe sam Isus, odgovarajući poznavaocu zakona koji ga je o tome pitao (usp. Mk 12,28-34).
3. Slijedeći taj put, koji povezuje ljubav prema bližnjemu s ljubavlju prema Bogu i obje sa životom Božjim u nama, lako je shvatiti kako je ljubav prikazana u Novom zavjetu kao plod Duha, dapače kao prva među mnogim darovima koje sveti Pavao navodi u Poslanici Galaćanima: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5,22).
U teološkoj se predaji razlikuju, premda su u uzajamnom odnosu, bogoslovne kreposti, darovi i plodovi Duha Svetoga (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1830-1832). Dok su kreposti trajna svojstva dana stvorenju s obzirom na nadnaravna djela koja treba vršiti a darovi usavršuju kako bogoslovne tako i ćudoredne kreposti, plodovi Duha su kreposni čini koje osoba vrši s lakoćom, uobičajeno i radosno (usp. sv. Toma, Summa theologiae, I-II, q. 70 a 1, ad 2). Te se razlike ne protive onome što Pavao tvrdi govoreći u jednini o plodu Duha. Apostol doista želi istaknuti da je plod u pravom smislu riječi sama božanska ljubav koja je duša svakog kreposnog čina. Kao što se sunčevo svjetlo izražava u neograničenom nizu boja, tako se ljubav očituje u mnogostrukim plodovima Duha.
4. U tom se smislu u Poslanici Kološanima kaže: “A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva” (3,14). Himna ljubavi u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. 1 Kor 13) slavi to prvenstvo ljubavi nad svim drugim darovima (usp. rr 1-3), čak nad vjerom i ufanjem (usp. r. 13). O njoj apostol Pavao tvrdi: “Ljubav nikad ne prestaje” (r. 8). Ljubav prema bližnjemu ima kristološko značenje, jer se treba upriličiti s darom Kristova vlastitog života: “Po ovom smo upoznali Ljubav, on je za nas položio svoj život. I mi smo dužni živote položiti za braću” (1 Iv 3,16). Ukoliko se mjeri s ljubavlju Kristovom, ona se može nazvati “nova zapovijed” koja prave učenike čini prepoznatljivima: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,34-35). Kristološko značenje ljubavi prema bližnjemu zasjat će u drugom Kristovu dolasku. Upravo će se tada utvrditi da je mjerilo prosudbe prianjanja uz Krista upravo svakidašnje i vidljivo vršenje ljubavi prema najpotrebitijoj braći: “Ogladnjeh, i dadoste mi jesti…” (usp. Mt 25,31-46).
Samo onaj tko je obuzet bližnjim i njegovi potrebama, konkretno pokazuje svoju ljubav prema Kristu. Zatvorenost i ravnodušnost prema “drugome” zatvorenost je