“SV. ANTUN PADOVANSKI – LJUBAV I EVANĐELJE”
800. obljetnica rošenja (1195 – 1995)

U svojoj poruci za jubilarnu “Antunovsku godinu”, povodom 800. godišnjice njegova rošenja – koja je u Padovi svečano otvorena 15. veljače o.g. pod geslom “Antun – ljubav i Evanđelje” – papa Ivan Pavao II. dao je svim članovima velike franjevačke obitelji i cijeloj Crkvi program proslave koji se može sažeti u nekoliko točaka. Te je točke i VFZ stavilo u svoj proglas vjerničkoj javnosti i svim štovateljima slavnog Padovanca za “Antunovsku godinu”.
Da bi primjer sv. Antuna i njegov zagovor potakli sve kršćane našeg vremena da se zauzmu za postizanje najviših i najplemenitijih ciljeva vjere i svetosti nužno je, kaže Papa:
– da svi iskrenim štovanjem otkrijemo osobu sv. Antuna;
– da proučimo njegov duhovni, životni put;
– da shvatimo njegove kreposti i konačno
– da spremno poslušamo poruku koja proizlazi iz njegova života i djela.
Velik je to uistinu i opsežan zadatak, dostižan samo onima koji poput Antuna iskreno i ustrajno traže Boga. Mi ćemo taj zadatak nastojati ispuniti u ovoj jubilarnoj godini, svatko u svom životnom pozivu…
S pravom se pitamo odakle Antunu tolika mudrost? što je to što ga je učinilo tako velikim, izvanrednim svecem za tako malo godina života?
Odgovor na ova pitanja treba potražiti u velikoj ljubavi prema Kristu i njegovu Evanđelju, koju je želio podijeliti sa svojom redovničkom braćom i s ljudima svoga vremena u jednostavnosti i skromnosti života. Osim toga bio je sposoban prenijeti poruku spasenja jezikom svojih slušatelja. Bio je ljudima posve razumljiv, bliz, tako da ga je puk doživio i prihvatio kao svoga velikog zaštitnika. Dok je propovijedao svi su hrlili k njemu, željeli su se dotaknuti njegovih haljina. Pa i kada je preminuo svi su ga željeli zadržati kod sebe…
Siromasi, priprosti i jednostavni ljudi, bili su privilegirana kategorija njegova naviještanja, njegove ljubavi. Makar je bio silno učen čovjek, osjećao se povezanim, poput Krista, “da navijesti radosnu vijest siromasima”.
Možemo slobodno reći da sveti Antun, kao “začetnik nove kršćanske ljubavi”, kako kaže o. Srećko Majstorović franjevac, u biografiji “Evanđeoski naučitelj” iz 1956., nastavlja svoje “pučko propovijedanje” u skrbničkim inicijativama kao što je “Kruh sv. Antuna”, koji je zaživio odmah poslije Antunove smrti. On i danas živi. Kruhom sv. Ante hrane se i danas nebrojeni siromasi, prognanici i izbjeglice, koji su zbog osvajačkog rata morali napustiti svoja vjekovna ognjišta.
Takvim shvaćanjem i konkretnim življenjem kršćanske ljubavi Antun je, vođen primjerom svetog Utemeljitelja, na nov način postavio temelj onom, usudio bih se reći, planetarnom projektu, koji današnji Papa naziva civilizacijom ljubavi. Taj projekt civilizacije ljubavi postaje protuteža i lijek našoj suvremenoj civilizaciji koja je bolesna. Ona, kaže papa Ivan Pavao II. u pismu za Međunarodni dan bolesnika ove godine, duboko izopačuje čovjeka koji boluje od nastrane sebičnosti, ravnodušnosti, koristoljublja i krize duhovnih vrednota…

Fr. Jure Šarčević, kapucinski provincijal i predsjednik VFZ

“ČOVJEK GORUĆE ŽUDNJE ZA BOGOM…”
Središnja misa na Sv. Duhu, pri otvorenju Antunovske godine

Među osobite Božje izabranike u cijeloj povijesti Crkve spada sv. Antun Padovanski. U Padovi ima jednostavno ime “Il Santo” – Svetac. To je Svetac bliz duši i srcu Crkve u Hrvata. Nema gotovo crkve u kojem ne bi bila izložena njegova slika s malim Isusom na rukama! Tu pobožnost unosili su u srce hrvatskih vjernika sinovi sv. Franje, a oni su prisutni u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini sedam stoljeća.
Dolazak svetih relikvija sv. Antuna u Zagreb, u Hrvatsku, doživljavamo kao njegov posjet poštovanja našoj Crkvi i našoj domovini. Svaki susret sa svetima je milosni susret koji nas potiče da budemo bolji, vjerniji, svetiji u svom životu.
Relikvije svetih krhki su ostaci njihovih tjelesa, vidljivi znakovi njihove blizine među nama, ali i poziv da doživimo povezanost s njima kao stanovnicima neba u molitvi i ljubavi. Dok nas relikvije sjećaju na njihovu zemaljsku egzistenciju, mi se uz te relikvije vjerom i molitvom uzdižemo u njihovu nebesku egzistenciju gdje oni svojom dušom uživaju vječnu radost u nebeskoj Crkvi i gledaju “licem u lice” (usp. 1 Kor 13,12).
Mi smo u svom zemaljskom, vidljivom postojanju potrebni vidljivih znakova koji vode nače misli i molitve u susret nevidljivoj blizini svetih Duša.
Ima li Sv. Antun poruku i za ovo nače vrijeme? Ima li što kazati i nama u Zagrebu i u Hrvatskoj? Njegova je poruka uvijek ista; poruka koju je propovijedao svom vremenu jednako je suvremena i u našem vremenu. Njegova je poruka borba protiv grijeha a za dolazak Kraljevstva Božjega snagom Evanđelja i cijenom Kristove žrtve ljubavi na Križu! Sv. Antun se suočio s moralnom krizom svoga vremena. Uvijek ima u povijesti tamnih vremena pokvarenosti, ali ima i svijetlih svjedočanstava pravednosti, dobrote i ljubavi. U grešnom vremenu ima i svetosti! Sveci su svjetlo u tami. Oni su poziv na obraćenje, oni žive i navještaju slobodu djece Božje.
U svoje vrijeme sv. Antun je opisao ovako moralnu krizu: “Svijet je jezero bijede i odvratna blata. Kaljuža koja ne otječe i zaudara. Smrdljive vode svijeta su oholost, putenost, pohlepa za novcem, i nipošto se ne povlače, štoviše, iz dana u dan raste njihova razina” (ib. str. 64).
Međutim, sveci ne proklinju svijet; oni ga spasavaju. Oni jasno postavljaju dijagnozu zla ali znaju i lijek. Oni svijet liječe svojom žrtvom, molitvom, pokorom. To su oni tihi, skriveni sveci i svetice za koje svijet ne zna. Ali Bog šalje svijetu i javne liječnike kao što je bio propovjednik i ispovjednik sv. Antun Padovanski.
Za njega kao propovjednika svjedoči njegov suvremenik i prijatelj augustinac Gallus iz Vercelija: “Ljubav prodire u tajne koje su sakrivene prirodnim znanostima. O nekim se biskupima (propovjednicima, m.o.) čita da su malo poznavali prirodne znanosti, ali su zato oštroumno prodirali u otajstva mističnog boslovlja; ostavljajući po strani zemaljsku mudrost, njihov pročišćen duh prodirao je do neba, do samoga Presvetog Trojstva. Isto sam mogao zapaziti i u svog dragog prijatelja, svetog brata Antuna, iz reda male braće. Nije bio stručnjak za prirodne znanosti, no posjedovao je čistu dušu i žarko srce. Čovjek goruće žudnje za Bogom, čudesno je poznavao mistično bogoslovlje u svem njezinu bogatstvu”. (ib. str. 90).
Čovjek goruće žudnje za Bogom osvajao je duše za Boga. Događala su se čudesna obraćenja, a to su najveća čudesa Božjeg milosrđa! Mirili su se posvađani! Ispravljale su se nepravde, gasile se mržnje i mir je silazio u duše i među ljude! To mi molimo danas, iskreno i skrušeno, sv. Antuna časteći njegove relikvije u našoj sredini! Neka nam od nebeskog Oca moli obraćenje od svih naših grijeha i neka moli veliki povratak u Božji zagrljaj! Neka nam izmoli najveće čudo za naču domovinu: čudo pravednog mira! Neka Božji dar pravednoga mira zasja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini da se svi prognani i izbjegli mogu sigurni vratiti na svoje ognjište, da se udalji od nas svaka ratna opasnost!

Franjo kard. Kuharić
nadbiskup zagrebački

SVETAC BLIZ PROGNANIMA I SIROMAŠNIMA
Uvod u misu s prognanicima na Kaptolu
Okupili smo se na proslavu euharistije na dan Gospodnji, kad su meku nama prisutni zemni ostaci, relikvije ili moći sv. Antuna Padovanskoga povodom početka proslave 800ljetnice njegova rošenja.
Imamo sreću da je na ovako poseban način prisutan među nama najpopularniji svetac Katoličke Crkve, svetac koji je upravo na čudesan način u stanju probuditi vjeru u ljudima tako da im Gospodin može pomoći u njihovim različitim potrebama.
Sv. Antun Padovanski bio je veliki poznavatelj i propovjednik Evanđelja, pa zato svetac pomirenja i mira, propovjednik pravde i istine, propovjednik kršćanske ljubavi i zato pomoćnik siromašnih; Kruh sv. Antuna jedna je od najraširenijih institucija za pomoć siromašnima i potrebnima.
Po tome je sv. Antun posebno bliz nama koji smo pogođeni ratom, posebno Vama prognanicima koji ste izgubili svoje najbliže, svoje domove i zavičaj, koji trebate povratak Vašim kućama u miru i pravednosti, koji trebate materijalnu pomoć. I svi mi trebamo pomoć, svatko ima svoje potrebe i želje… Stoga se preporučujemo Sv. Antunu u ovom trenutku, kad smo posebno svjesni Božje blizine po svecu koji mu je drag.
Neka on svojim zagovorom i u našim srcima probudi vjeru i povjerenje u Gospodina, da budemo spremni primiti njegovu pomoć i njegove darove – a posebno njegovo oproštenje i milost.

Fra Mirko Mataušić, provincijal Franjevačke provincije sv. Širila i Metoda

NEODOLJIVA OSOBNOST SV. ANTUNA
Na misi u franjevačkoj crkvi, koju je predvodio apostolski nuncij Giulio Einaudi
On je poznat kao čudotvorac, ali i sam njegov život je čudo. Od 1195. do 1231, u svega 36 godina, on je zapravo bio aktivni vjerovjesnik. Posljednjih 9 godina života, optrčao je svu sjevernu Italiju i južnu Francusku, istakao se kao pučki propovjednik najširih razmjera, koji i danas zapanjuju. Čini se da je velika novost njegova vjerovjesništva bila “masovno ispovijedanje”. S njim je išla velika ekipa ispovjednika, a on je uz sav napor propovijedanja tisućama, duge sate sam ispovijedao, otimajući noći vrijeme za molitvu. Bio je prvi profesor teologije u franjevačkom redu, u Bologni, Toulusi, Montelieru i dr.
Ostaje čovjek u čudu, kada je dospio napisati “Nedjeljne i blagdanske govore”. No, nadasve sv. Antun je bio najviše njegovatelj kontemplativne molitve, do mističnih zanosa. Ljiljan u njegovoj ruci označuje posvemašnju darovanost Bogu i, radi Boga, bližnjima. Najnoviji pregledi njegovih sv. ostataka god. 1981. pokazali su veliku razvijenost donjih ekstremiteta tijela, osobito stopala. Čudo je koliko je taj čovjek svijeta propješačio gonjen ljubavlju za spas duša.
Sv. Antun je najveći predstavnik boraca za društvenu pravednost i zaštitu siromašnih i potlačenih, i neustrašivi bičevalac silnika i gulikoža. Knjiga u njegovoj ruci, osim što je bio plodan teološki pisac, naznačuje upravo mitsku ishranjenost Biblijom. Grgur IX. je slušao njegovu propovijed i zbog toga ga nazvao “škrinja zavjetna”. Zapanjujuće strelovitu Antunovu kanonizaciju obavio je isti Grgur, a nije prošla ni godina od Antunove smrti. Kod kanonizacije Papa je zapjevao predpjev za naučitelje Crkve “O, najvrsniji učitelju!” To je na nov način potvrdio Papa Pio XII. dajući mu naslov “evanđeoski naučitelj”.
Samom se Bogu svidjelo da ovako sv. molitelja i propovjednika obdari što mu je sačuvan jezik, najdragocjenija relikvija od sv. Antuna. Papa Leon XIII. o 650. obljetnici Antunove smrti, dao mu je naslov “Svetac čitavoga svijeta”. Antun je, smijemo reći, i hrvatski svetac, njegovo ime je jedno od najraširenijih krsnih imena, a diljem Hrvatske i BiH poznata su velika antunovska svetišta.
Kruh u Antinoj ruci, označuje njegovu osobitu brigu, još za života, za sirotinju, a poznata je karitativna ustanova “Kruh sv. Antuna” koju izdržavaju Antunovi štovatelji.

Fra Bonaventura Duda

NA MISI OPROŠTAJA S MOĆIMA SV. ANTUNA

Sveti Antun je dobro znao da nije dovoljno samo lijepo govoriti i pisati o Evanđelju. Potrebno je svjedočiti primjerom, kao što je to i njegov duhovni otac, Franjo Asiški potvrdio onom zgodom kad je s bratom Leonom obilazio gradom Asizom u namjeri da propovijeda. Kada su se vratili kući, na upit zašto nije ništa govorio, Franjo je mudro odgovorio: “Znaj brate Leone da naš primjer skromnosti, slaganja i ljubavi viče govori od mnogih propovijedi.” I Antun je to dobro znao, pa upozorava: “Riječ je živa kada život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka govore djela. Prepuni smo riječi, a prazni djela. Uzalud se hvastamo poznavanjem zakona, a djelima razaramo nauk.”
I u njegovo vrijeme harala je inflacija riječi. Bila je zahvatila sva područja javnog i crkvenog života. A čini se da i danas nismo ozdravili od ove zaraze. Pa da ne bismo upali u klopku vlastitih riječi, red je da završimo pouku i porukom: Evanđelje danas ne treba dokazivati riječima, ono se pokazuje djelom i životom. U tome nas uči i potiče sv. Antun, evanđeoski naučitelj.
Opraštajući se od Antunovih zemnih ostataka, koji su bili izloženi našim vjernicima nekoliko dana na štovanje, padaju nam na um mudre riječi ovoga sveca, koje je izgovorio za jedne propovijedi prigodom blagdana jednoga poznatog sveca: “Kreposti sveca nalik su na visak koji upotrebljavaju zidari da provjere je li zid ravan. Svaka kršćanska duša treba se znati usporediti s uzorom njihova života. I tako, svaki put kad se slave blagdani svetaca, kao da se viskom provjeravaju životi grešnika. Upravo zato i častimo njihove blagdane, da bismo od njih dobili pravilo života.”
Upravo to, sebi i svima vama, prigodom ovog oproštaja sa sv. Antunom, želim da bude poticaj te svaki od nas provjeri svoj život i u duhu njegova pravila i poruke usmjeri pogled prema vječnosti, koju ćemo – nadam se – svi zajedno uživati s Antunom, Franjom i ostalim zagovornicima, u sve vijeke vjekova…

Fra Ljudevit Maračić