Povodom blagdana Božića svake godine jedni drugima šaljemo pismenim ili elektroničkim putem čestitke s najljepšim željama. To ćemo ove svete noći i sutrašnjeg dana također usmeno učiniti. U mom rodnom kraju ta usmena čestitka, uz obavezno rukovanje, od  davnine glasi: „Nazdravlje vam došlo sveto porođenje Isusovo, sv. Stipan, sv. Ivan, Mladenci, mlado lito i svi dani unaprid!“, tim riječima nadbiskup Devčić započeo je misu polnoćku. Podsjetio je da su u središtu božićne čestitke koju ljudi jedni drugima upućuju, kao i onih  za Uskrs i blagdan Duhova, Trojedini Bog. Kad jedni drugima u ove svete dane upućujemo čestitke, podsjećamo se međusobno da su naša istinska sreća, mir i ispunjenje naših  nada poglavito u Bogu, kazao je mons. Devčić.

„Sjetimo se u ovoj svetoj noći da je Djevica Marija Isusa začela po Duhu Svetom i da je On pedeset dana nakon Isusova uskrsnuća sišao također na Isusove učenike, koji su, ispunjeni i ojačani njegovom snagom, hrabro krenuli izvršiti Isusovu zapovijed, koju im je on nakon svoga uskrsnuća dao rekavši im: „Idite po svem svijetu i sve narode učinite mojim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih sve što sam vam zapovijedao! I evo,  ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 19-20). Ali, Isus nije ostao sam sa svojim učenicima, ni s onim prvima, ni s onima koji će kasnije na njihovu riječ povjerovati u Njega i slijediti ga. Od početka su s njime bili  Bog Otac i Bog Duh Sveti, tako da su sva Trojica zajednicu Isusovih učenika, tj. Crkvu, zajednički nastavila podupirati, učvršćivati i voditi u sve dane do svršetka svijeta, kada će se Krist ponovno pojaviti u slavi, a Crkva zasjati u punom sjaju kao Kristova zaručnica.“

Božić nas, kao svetkovina radosti, potiče zapitati se komu se ili čemu povodom Božića radujemo? Budući da za vrijeme božićnih blagdana nema nastave u školama i na fakultetima, učenici, studenti i profesori raduju se slobodnim danima. Svi se radujemo darovima koje ćemo primiti, svečanom objedu i božićnoj purici te mnogim drugim iznenađenjima koja ćemo možda doživjeti. Ali sve su to izvanjske radosti, koje ne smijemo ni precijeniti ni podcijeniti. Ipak, moramo se zapitati imaju li „radosti“ koje tražimo u spomenutim stvarima kao što su objed, purica i razni drugi materijalni darovi, ikakvu vezu s istinskom božićnom radosti, koja je duhovne i religiozne naravi, radost koju nam Bog dariva ako mu to dopustimo, kazao je nadbiskup.

U nastavku se osvrnuo na svjedočanstvo sv. Augustina, jednog od najvećih kršćanskih teologa, filozofa i govornika. U potrazi za odgovorom na pitanja o smislu života, taj svetac upao je u mrežu manihejaca koji su sve događaje u svijetu tumačili kao borbu dviju vječnih sila: svjetla i tame.  Ali, početno oduševljenje  maniheizmom nije dugo trajalo. Augustin je, naime, ubrzo prozreo moralnu dekadenciju maniheizma, kao i zbrkanost njegova nauka na području filozofije i teologije. To ga je uvjerilo da maniheizam nema odgovore na pitanja koja su njega mučila.  Na svom putu do obraćenja Augustin je, nakon boravka u Rimu, 384. dobio posao u carskoj rezidenciji u Milanu gdje je upoznao biskupa sv. Ambrozija s kojim je mogao otvoreno razgovarati o svim životnim pitanjima koja su ga mučila. „A posebno su mu puno značile Ambrozijeve propovijedi, koje je požudno slušao, gutajući svaku riječ. Svoje konačno obraćenje ovjekovječio je u Ispovijestima, tom jedinstvenom duhovnom i književnom djelu. Posebno ističe kako je u to vrijeme imao veliku potrebu za samoćom, zbog čega se povlačio u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu, gdje bi plakao od boli nad svojim bijednim stanjem razapetosti između ideala i nagona.“

Iz takvog stanja izvuklo ga je čitanje Svetog pisma, osobito teksta: „Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugodite pohotama“ (Rim 13, 12-14). Nadbiskup je dodao kako je o tom krucijalnom trenutku u Augustinovom životu isusovac Josip Antolović napisao: „Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.“

Zaključujući, mons. Devčić citirao je i ove poticajne misli i izričaje zapisane u Ispovijestima: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam, te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.“

Na kraju je istaknuo da primjer obraćenja sv. Augustina pokazuje u čemu se sastoji istinska božićna radost. To je radost koju nam Isus svojim rođenjem dariva i koju nam nitko i ništa ne može oduzeti, ako je prihvatimo  s onom ljubavlju kojom nas sve bezuvjetno prihvaća i grli Onaj čiji rođendan slavimo, rekao je mons. Devčić. Čestitajući svetkovinu Gospodinova Rođenja, vjernike je također potaknuo da svetkovinu Božića proslavljaju kao vjernički blagdan, a ne svjetovnu manifestaciju.

Misu polnoćku izravno je prenosio HR Radio Rijeka.