Božić razvedruje nebo naše vjere

Draga braćo i sestre u Kristu Gospodinu!

Riječ drage nam osobe, koju tako rado iščekujemo i uvijek joj se iznova radujemo, o kojoj danomice razmišljamo, sjećanje koje na našim licima izmami osmjeh te u teškim trenucima života povrati snagu i osvijetli put u nerijetko tmurnoj svakodnevnici, uprisutnjujući onu osobu za koju je ta riječ vezana, neprocjenjivo je blago kojemu je srce jedino pravo mjerilo te ga ono jedino i može prepoznati u svoj njegovoj ljepoti. Ta nam riječ daje do znanja da smo voljeni, da ima netko kome je stalo do nas, da nismo ostavljeni sami vapiti u tišini samoće koja nam ne pruža nikakvu nadu niti utjehu.

Danas kad slavimo Božić, rođendan Sina Božjega, slavimo blagdan radosne, istinite i nadom ispunjene Riječi Očeve koju nam Otac posla kako bi nam pokazao svoju brigu, blizinu i ljubav, kako bi nas ohrabrio i podsjetio da je On uvijek s nama Bog, Bog prisutni u našem životu, Bog za nas. To je ona ista Riječ u kojoj je još prije postanka svijeta izgovoreno i naše ime, po kojoj odvijeka postojimo u misli i zamisli Božjoj, to je ona Riječ koja nam je i prije nego smo nastali u krilu majčinu rekla “Ja te volim”, ali to je i ona Riječ koja nas poziva biti s Bogom, vratiti se u Očev dom.

Nerijetko se nađemo nespremni odgovoriti svim srcem na ovaj poziv, tvrdog uha, preokupiranih misli, srca neispunjenog žarom ljubavi i predanja. Što je tome razlog svatko bi od nas mogao dati svoj odgovor. No tko može odoljeti i ne pokazati zanimanje, potpuno se posvetiti i usmjeriti svoju pažnju i nježnost prema novorođenčetu potrebnom ljubavi, zaštite i brige. Koliko je samo strepnje, žrtve i neprospavanih noći roditelj ispunjen ljubavlju za svoje novorođenče spreman podnijeti kako bi ono maleno stvorenje bilo zadovoljno i svjesno da je voljeno. Ne čudi stoga da je i sam Gospodin htio postati upravo jedno takvo djetešce koje je često jedino sposobno iz nas izvući ono najbolje, ono za što možda i nismo uvijek svjesni da u sebi nosimo. Kad bismo samo mogli uvijek biti na toj razini ljubavi prema našem Bogu koji se učinio tako krhkim i slabim, da bi nas učinio jakima u ljubavi. A to nije nemoguće!

Nakon što su od anđela primili riječ objave o rođenju obećanog Spasitelja, izvještava nas sv. Luka u svom Evanđelju, pastiri stanu poticati jedni druge da pođu u Betlehem vidjeti, uvjeriti se u ono što im je upravo obznanjeno. I pohitaju te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.

Već dvije tisuće godina svijetom odzvanjaju anđelove riječi radosne objave Spasiteljevog rođenja. Danas smo mi oni kojima je upućena ta riječ te smo odgovorni kako ćemo se ponijeti prema toj riječi. Hoćemo li i mi pohitati Gospodinu u susret, pokloniti mu se i pokloniti mu sebe, jer to je dar s kojim se ne može mjeriti ni zlato ni tamjan ni smirna ili ćemo ostati netaknuti i nepomični na svom mjestu kao da se ništa značajno nije dogodilo? Ono što je kod betlehemskih pastira bilo presudno, možda više nego i sama anđelova riječ, jeste da su poticali jedni druge, poći i uvjeriti se u istinitost anđelovih riječi.

I u nama radosna vijest može pobuditi interesiranje ili uzbuđenje, no to još uvijek može biti nedovoljno za plodonosno djelovanje. Potreban je i naš osobni i zajednički angažman. Zato budimo i mi poticaj, ohrabrenje i podrška jedni drugima na putu prema Gospodinu, te skupa pohitajmo k betlehemskim jaslicama u susret Kristu, Spasitelju! Nemojmo dopustiti da nas bilo kakve sumnje, strahovi, razdori ili interesi odvrate s tog puta!
Istina je da nad našom domovinom već dugo nebo nije tako vedro kao one Božićne betlehemske noći, da Crkva u Bosni i Hercegovini i naš hrvatski narod proživljavaju razne poteškoće na mnogim područjima društvenog života. Mnogo je neizvjesnosti, mnogo je toga što u nama održava nemir i nesigurnost u novo, bolje sutra, mnogo je i onih koji nastoje da se to nebo ne razvedri, kojima su životi drugih sredstvo a ne dragocjenost vrijedna poštovanja i skrbi. No sve to neka ne zastre vedro nebo naše vjere i pouzdanja u Onoga koji je Gospodar Gospodara, Kralj vjekova, koji je s nama Bog! On je onaj koji neće iznevjeriti, jer Njemu smo dragocjeniji od bilo čega drugoga! On nema interesa važnijeg on njegovih sinova i kćeri, te tome i sve podređuje! I sam Božić, koji je početak njegova hoda prema Kalvariji, je potvrda te ljubavi!

Vaša vjernost i postojanost dodatni su poticaj nama, vašim pastirima, s još većim žarom izvršavati od Gospodina nam povjerenu službu, a uzdamo se i molimo da naše služenje može biti poticaj vama što čvršće prionuti uz Krista i njegovu Crkvu, Božju i Isusovu obitelj!

Iz zajedništva s Ocem i Duhom Svetim, Riječ Očeva sašla je među nas i uzevši tijelo nastanila se u ljudskoj obitelji, te tako svojim prisustvom, na poseban, način posvetila zajednicu muškarca i žene otvorenu daru djece. Danas, na žalost, kad se govori o obitelji u pojedinim zapadnim zemljama, potrebno je pojasniti na kakvu se zajednicu osoba misli, jer to više samo po sebi nije jasno. Ne samo da se protuprirodne i moralno neprihvatljive veze smatraju normalnom pojavom, čak i znakom naprednog društva, nego ih se naziva i obiteljima u punom smislu te riječi. Od Boga posvećenoj zajednici života nasuprot se postavlja iskrivljena i nagrđena slika te posvećene stvarnosti. Možda više nego i u jednom drugom povijesnom trenutku, danas je potrebno isticati i živjeti, te tako i najbolje braniti, vrijednosti kršćanskog poimanja braka i obitelji. Svaka kršćanska obitelj je crkva u malom, mjesto gdje je prisutan Bog, mjesto gdje se Bog rađa i nastanjuje. To je prvo mjesto odgoja u vjeri i kršćanskim vrjednotama. Zato smo svi uistinu odgovorni za očuvanje i napredak obitelji u našem narodu.

Na ovogodišnjoj biskupskoj sinodi koja se tijekom mjeseca listopada održavala u Rimu, biskupi iz svih krajeva svijeta još jednom su naglasili i potvrdili vrijednost Isusove stvarne prisutnosti pod prilikama kruha i vina. Jednom rođen u Betlehemu a sada se svaki put ponovno rađa izgovaranjem njegovih riječi: “Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv”. Utjelovljenjem u Blaženoj Djevici Mariji vječna Riječ Očeva je tijelom postala, a riječima posvete nad kruhom i vinom zauvijek ostala stvarno prisutna među nama. Tako se pod svakom svetom misom, pored pashalnih otajstava, događa i Božić. Kad god smo sabrani slaviti svetu misu, sabrani smo i na ponovni Isusov dolazak među nas. Danas smo mi njegova obitelj, jer i sam reče da mu je svaki koji sluša Božju riječ i vrši je, i majka, i brat, i sestra! Jaslice u koje biva položen jesu oltar i svetohranište gdje je stalno nazočan, iz kojeg nas doziva uvijek spreman saslušati nas, okrijepiti, oprostiti grijehe, blagosloviti nas i osnažiti za nastavak ovozemaljskog puta koji vodi u vječnost.

Kao da mu se učinilo nedovoljno što je iz svoje nebeske slave, sišao među svoja ljubljena stvorenja kao jedan od njih, uzevši u potpunosti našu narav, živeći među nama i dajući svoj život za nas, nego je htio zauvijek ostati s nama. Tako se snizio i umanjio, da gotovo nije mogao više, obukavši se u maleno odijelo komadića kruha i nekoliko kapi vina, kruha koji je simbol života i vina koje je simbol veselja i radosti. Samo u njemu je moguće istinski radosno živjeti! Samo On je istinski i pravi izvor života i radosti!

Draga braćo i sestre, neka Krist Gospodin svojom prisutnošću na osobit način ispuni ove svete dane, vaše domove i vaša srca, koji su njegov najdraži dom, neka vas ohrabri i da vam potrebnu snagu svjedočiti da je On i danas među nama! A vi budite poticaj jedni drugima na putu prema Kristu koji je jedini pravi Put, Istina i Život!

Čestit Božić i sveto porođenje Isusovo i blagoslovljenu Novu 2006. godinu od srca vam želim, zazivajući obilje Božićnog blagoslova na svako srce, obitelj i cijeli naš narod.

Sarajevo, 20. prosinca 2005.