Banja Luka, 29. 12. 1994. (IKA) – Božić, najradosniji kršćanski blagdan, proslavljen je među malobrojnim preostalim katolicima banjolučkog kraja, prema vijestima dostupnim banjalučkom Ordinarijatu, pobožno i dostojanstveno. Unatoč nasilju, strahu i nesigurnosti u kojoj žive, okruženi ravnodušnim svjetskim i europskim političarima i svima onima koji bi nešto mogli učiniti za sigurnost tih ljudi, okupili su se oko svojih vjernih svećenika, te su se, uz ne male napore, duhovno pripravili za proslavu svetkovine Rođenja Isusova, i u velikom broju pristupili ispovijedi i pričesti.
Zbog izvanrednih okolnosti, ni ove godine nigdje nisu slavljene polnoćke, nego su mise bile na Badnjak popodne i tijekom dana na Božić. U banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure, oko svoga biskupa Franje Komarice, okupili su se svećenici i vjernici, koji su unatoč svemu ostali u Banjoj Luci. U homilijama na misama na Badnjak i na Božić, biskup je rekao da je tajna Utjelovljenja Božje Ljubavi, rođenje Isusovo, radosni događaj koji usrećuje, jer je to tajna Božje dobrote i čovjekoljublja prema svakom čovjeku. Stoga, istaknuo je između ostaloga biskup: “Poručujem svima koji hoće čuti moj glas, da u našem gradu Banjoj Luci još nije umrla ni vjera u Božju ljubav, ni nada u ispunjenje Božjih obećanja, ni ljubav prema Bogu i prema bratu čovjeku! Dok ovdje bude i posljednjeg katolika, tako će biti! Pozivam sve ljude dobre volje da nam se pridruže u odlučnoj želji da budućnost ovog grada i kraja učinimo sredinom iz koje neće biti protjeran Isus Krist, Spasitelj čovjeka i ljudskog roda!” Prije glavne božićne mise članovi Katedralnog zbora izveli su božićni recital, koji su pripravili rektor katedrale Ivica Božinović i s. Damjana Kovačević, voditeljica zbora.
I dok je biskup u banjolučkoj stolnoj crkvi govorio o ljubavi, praštanju i zauzimanju za istinsko dobro čovjeka, samo desetak kilometara dalje, u prigradskoj župi Barlovci, naoružane i uniformirane skupine dočekivale su vjernike pred tamošnjom župnom crkvom, te uhićivale sve muškarce koji su stizali na misu. Potom su ih odvodili u grad na “službena” mjesta, i teško ih zlostavljajući držali cijeli dan. Sličnu “božićnu čestitku” dobili su od svojih “susjeda” i katolici iz župa Ljubija i Ravska, u prijedorskom kraju, odakle su po tridesetorica muškaraca morala na sam Božić prisilno krenuti na srpska bojišta. Tjesokoban je Božić bio i onima čiji su sinovi, braća i muževi tih dana bili daleko od svojih obitelji, nasilno odvedeni na crte bojišnice, ili pak za čiju se sudbinu i ne zna.