Đakovo, (IKA) – U Godini obitelji koja se obilježava u nadbiskupiji, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Marin Srakić, posebnu pozornost posvećuje djeci kao “daru” i “nadi budućnosti”. Dijete je i znak Božjeg dolaska i njegove prisutnosti: “Prorok Izaija nam poručuje da je Bog svoja djela, što ih je učinio od postanka svijeta kroz Stari zavjet, okrunio rođenjem jednog djeteta: Dijete je postalo znak narodu koji je u tmini hodio, onima ‘koji mrkli kraj smrti obitavahu’. I kad prigodom božićnih blagdana promatramo novorođenog Sina Božjega u liku djeteta, osjećamo kako se nalazimo pred velikom tajnom ne samo jednog ljudskog bića, nego pred tajnom svemira i cijelog čovječanstva, koje po ovom djetetu ulaze u neizrecivu tajnu samoga Boga”.
Kad je Bog htio obdariti čovjeka najvećim darom, kakav mu do tada nije dao, nastavlja se u nadbiskupovoj poslanici, darovao mu je dijete. “Dijete je dar! Dijete nije nešto čime se čovjek smije poigravati u svojoj mogućnosti eksperimenata. Dijete se prima, ono nam biva darovano. Ono je blagoslov, ako je prihvaćeno kao dar. Zato i kažemo o trudnoj ženi da je ‘u blagoslovljenom stanju’. Bog u djetetu daje znak svoje prisutnosti, jer je dijete u sebi tajna, kao što je i Bog za nas tajna. Sve je oko djeteta tako tajnovito. Kako puno i, istodobno, kako malo znamo o utjecajima prije rođenja, o prvim dojmovima mladoga građanina svijeta, o doživljajima dojenčeta u dodiru s majkom, s njezinim pogledima i nježnostima. Znamo da već prvi trenuci i godine ispunjavaju njegovu podsvijest s vrlo mnogo neizbrisivih slika i dojmova. Svako je dijete jedinstveno, tajna. Možda se zato gotovo nehotice smiješimo uz kolijevku nekog djeteta”, piše nadbiskup Srakić. Djeca su ujedno i kruna bračne ljubavi. “Djeca su za roditelje više negoli samo igračka za njihovu potrebu iskazivanja nježnosti. Dijete možemo nazvati živim spomenikom velikog časa ljubavi i trajnim znakom uzajamne ljubavi. Katkad ono čak nosi crte svojih roditelja. U njemu se oni iznova nalaze – kao da je ono dio njih.” Djeca su nada budućnosti i dolazeća generacija – kao karike u tisućgodišnjem lancu. “Mnogi se roditelji nadaju da će djeca dalje voditi njihov posao, da će dalje stanovati u njihovoj kući, da će ostvariti njihove neispunjene planove. I Crkva računa sa slijedom generacija ‘da bi dala trajnost Božjemu narodu u protjecanju vremena'”. A o Božiću slavimo Dijete koje je osiguralo budućnost svih generacija ove zemlje. Njegovo rođenje je jamstvo da naš hod prema budućnosti ide prema sigurnom i radosnom svršetku.
Godina obitelji, ističe nadbiskup Srakić, stavlja nas stoga pred pitanje: kakvi su naši stavovi i kako se odnosimo prema životu i djetetu? Jesu li začeće novoga života i dijete prije svega dar i blagoslov, kruna bračne ljubavi, ili možda opasnost i prokletstvo?
“Život je za sve nas jedno od najviših dobara, pretpostavka i temelj svih drugih vrednota. Ali, nije li stav prema životu u našem društvu istodobno i mnogostruko bolestan? Svakodnevno slušamo izvještaje o ugroženosti života u cestovnom prometu, o pogoršanju životnih uvjeta zagađivanjem čovjekove okoline, o uništenju života, o nasilju nad djecom, o terorističkim činima, samoubojstvima i pobačajima. Dijete se žrtvuje molohu blagostanja, ljepote, mladosti. A svi govori o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima zvuče šuplje ako se život ne prihvaća sa strahopoštovanjem i ako se odgovorno ne promiče te ne štiti kao temelj i jamstvo budućnosti”.
S djetetom, zaključuje u božićnoj poruci nadbiskup Srakić, i naš narod i naša Crkva ostaju ili padaju: “Sa željom da svatko od nas, u službi i na mjestu što nam ih je podarila Božanska Providnost, budemo graditelji društva koje se raduje djetetu i promiče život, svima Vama, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice, dragi vjeroučitelji i dragi župni suradnici, te svim našim sugrađanima dobre volje, želim sretan Božić i blagoslovljenu 2009. godinu”.