Ovu božićnu poslanicu pišem vama, dragi svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, vama, poštovani djelatnici Ministarstva obrane, vojnici, dočasnici i časnici Oružanih i Redarstvenih snaga Republike Hrvatske, svima vama, dragi vjernici koji ste mi povjereni u duhovnoj i pastoralnoj skrbi. Neka vas, živu Crkvu, koja djeluje u vojnim i redarstvenim kapelanijama naše biskupije obasja Utjelovljena Riječ – Isus Krist!

Kada slavimo Božić, Isusovo rođenje, uvijek smo u opasnosti da zaboravimo i iz vida izgubimo ono bitno. Sitnice nas odvlače od bitnoga, osobito kada je bitno očima nevidljivo. Narodna kultura i božićni običaji mogu nas, svjesno ili nesvjesno, navesti da zaboravimo bitno te tako ostavimo po strani istinsko značenje Utjelovljenja Sina Božjega. Otajstvo Božića nam svake godine donosi istovremeno različitu i istu poruku. Različitu jer nam liturgija predlaže različite tekstove za razmišljanje, ali i istu jer je smisao božićne poruke uvijek isto: poziv na traženje u Bogu duha radosti i životne dobrote. I mi smo istovremeno različiti i isti, iste smo osobe, ali nismo isti. Promijenili smo se od lani. Izgubili smo poneku iluziju, zadobili novu nadu. Svijet koji nas okružuje nije isti, neprestano se mijenja. Sve je više nezaposlenih, mladih koji ne vide budućnost, djece bez obitelji, bolesnih bez odgovarajuće njege, gladnih i beskućnika. Kako je moguće slaviti Božić unatoč bijedi koja nas okružuje? Ima li još uvijek smisla govoriti o miru kada svakodnevno izbijaju novi sukobi? Je li moguće govoriti o poštenju ako se svakodnevno otkrivaju nove prijevare? Je li moguće govoriti o dostojanstvu osobe kada se svakodnevno događaju ubojstva i nasilje? Je li moguće nadati se pravednijem svijetu? Jedan autor je napisao: „Mir je u Kristovom srcu dovijeka; ali nema mira u srcu čovječjem. I s Kristom je prošlo već dvadest stoljeća a brat se još uvijek osvećuje bratu. Ima li koga da čuje plač Djeteta koje će kasnije umrijeti na križu između dva razbojnika?” Potrebno nam je mnogo hrabrosti da bismo čuli plač toga Djeteta i nastavili se nadati i ljubiti usred strašne ekonomske krize, zabrinjavajuće pomrčine vrijednosti, zastrašujućeg nedostatka perspektive. Iz života čovjeka briše se religiozna dimenzija te je se izlaže utjecajima drugih božanstava i jakim ideologijama. Može se primijetiti kako se živi kao da Boga nema te kako se teoretizira da Bog ne bi trebao ni postojati. Izravno ili neizravno pokušava ga se gurnuti na margine ljudskoga i društvenoga života. A kao narod prolazimo do sada nezapamćenu kušnju podjela u svim segmentima hrvatskog društva. Zaboravljamo stari životni princip mudrih da je jedno dijeliti, a drugo je razlikovati. Utjelovljena Riječ – Isus Krist nas uči znati poštivati svakoga u onome što jest i pristupati mu u njegovoj različitosti. Uz sve te konkretne životne okolnosti, svima je ponuđen Isus Krist kako bi obogatio naše siromaštvo i dao širinu pogleda koji nam je itekako potreban. Je li Gospodin uistinu došao među nas? Unatoč svemu potrebno se zapitati o stvarnom Gospodinovom dolasku jer je njegovu prisutnost potrebno zamijetiti u našoj savjesti, u našim obiteljima, našim školama, na našim igralištima, u političkom životu, u pravnim institucijama, poslovnom svijetu…
Pozvani smo tražiti Boga, otvoriti mu svoje srce, živjeti autentičan duhovni život, prihvaćajući ispravnu praksu molitve. Mnogi traže Boga i očekuju da im netko navijesti evanđelje svojim životom i svjedočenjem. Poticati traganje za Bogom u svim vjernicima i svim ljudima dobre volje je ponajprije zadaća pastira, ali i svih njihovih suradnika. Početak traganja za Bogom sastoji se u činjenici da, kao što je nekada izraelski narod hodio u tmini, tako i mi živimo u teškim vremenima tuge i izdaje, samoće i egoizma, nasilja i mržnje, straha pred budućnošću. Ove tmine uznemiruju ljudske savjesti i pomračuju horizont slobode. Potrebno je, dakle, svjetlo koje će rasvijetliti put kojim hodimo i od kojega ćemo naučiti da je najmračniji dio noći početak dana. Potrebno nam je svjetlo koje će dati nadu u sretniji život tolikim prevarenim i razočaranim muškarcima i ženama, neispunjenim obećanjima, ugaslim idealima. Prorok Izaija naviješta da je moguća potpuna promjena ljudske sudbine te, stoga i, prijelaz iz tame u svjetlo, iz žalosti u radost, iz ropstva u slobodu. Uzrok ove promjene je rođenje jednoga djeteta koje dolazi iz Davidove kraljevske loze. To Dijete je promijenilo zapad u istok, povijest zla u povijest spasenja.
Traženje Boga se ne drži nekom intelektualnom aktivnošću koja je rezervirana samo za privilegirane, već potrebom koju svi osjećamo jer svima nam je potreban Bog, malima i velikima, bogatima i siromašnima, zdravima i bolesnima, svećenicima i laicima. Ipak, nije svaka potraga istinska. Postoji ona koju zanima samo zdravlje, radi postizanja vlastitog blagostanja, zbog osobnih pobuda. Mesiju traži kralj Herod, traže ga Mudraci, traže ga i pastiri. Mudraci ga nalaze i klanjaju mu se, pastiri ga nalaze i dive mu se, Herod ga ne pronalazi i zavidi mu. Doista, Bogu su potrebni ljudi kako bi se objavio, kako bi ih upoznao sa svojim planom spasenja, ali iznad svega je istinito da svi ljudi trebaju Boga. Neodrživa je teza da je suvišan Bog. Svi traže Boga, a Crkva blagoslivlja sve napore znanosti u službi poboljšanja života. Crkva osjeća i potrebu podsjetiti kako je tehnika instrument a ne gospodar, kako čovjek nije stroj već osoba koju treba poštivati i braniti. Crkva poziva sve one koji imaju izravnu odgovornost da ne zaborave milijarde osoba koje su gladne zbog nerazboritog tehnološkog razvoja i želje za sve većim profitom. Istovremeno ona je, kroz svoje različite karitativne ustanove, pozvana ublažiti patnje tolikih napuštenih osoba, beskućnika i nezaposlenih. Potičući različita karitativna djelovanja, ona u praksu prevodi poruku svetoga Pavla „pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi.” (Tit 2, 11)
Potrebno je tražiti Isusa kako bi smo u njemu prepoznali pravo lice Božje. Samo On nam otkriva istinsko lice Boga Oca. Bog je Otac, dakle, samo Sin nam ga može objaviti kao Oca. Sv. Ivan nas podsjeća da „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Sin – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1, 18). Prema jednoj Božjoj „biografiji” koju je napisao jedan američki pisac, Bog se u Starom zavjetu javlja u različitim, gotovo proturječnim, licima. Bog je predstavljen kao stvoritelj, kao rušitelj, prijatelj obitelji, osloboditelj, zakonodavac, vođa, osvajač, otac, sudac, posrednik, svetac, zaručnik, savjetnik, jamac… I u našem kršćanskom životu postoje mnoge slike o Bogu, krive slike koje ne odgovaraju Bogu kojega nam je objavio Isus Krist. Za mnoge Bog ostaje definicija iz vjeronaučnog udžbenika, predmet apstraktnog obožavanja, osvetnik zbog učinjenoga zla ili nagrađivač za učinjeno dobro, umjesto Oca koji ljubi i prašta.
Teško je govoriti o Bogu, iako je njegovo ime često prisutno na usnama običnih ljudi. Sam Isus je dao ime Bogu, nazivajući ga Ocem, i naučio je učenike svih vremena da ga zovu i mole istim pravim imenom. „Bog je ljubav”, piše sveti Ivan (1 Iv 4, 16); „Bog je Bog ljubavi” (2 Kor, 13, 11), ponavlja sveti Pavao. Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, Bog Isusa Krista je živi Bog, koji ljubi sve do smrti. Samo živi Bog može imati ljudsko lice i ljudsko srce i omogućiti svoj susret s čovjekom. Da bismo razumjeli osobnost čovjeka potrebno je razumjeti Božju osobnost. Iskustvo Boga je važnije da bismo razumjeli iskustvo čovjeka nego li iskustvo čovjeka da bismo razumjeli prirodu Jednoga i Trojstvenoga Boga.
Kako naći Isusa? I pastiri, i mudraci ne nalaze Isusa snagom svoga traženja, već uz pomoć s visina. U njihovom traženju prati ih zvijezda, ili tajanstveni vodič, koji dolazi iz visina. To znači da Isusa nalazimo s vjerom i u vjeri.
Danas obilujemo različitim istraživanjima o životu i osobi Isusa Krista. Ona predlažu različita, pa i suprotstavljena gledišta. Od hladnih studija učenjaka bez vjere do strastvenih apologija/obrana vjernika tražitelja. Neki od tih tekstova doista se mogu usporediti s Herodovom potragom. Oni ne vode klanjanju Božjemu Sinu već poništenju njegovog pravog identiteta Sina Božjega koji je postao čovjekom. Kršćanska vjera nas uči da je Bog postao čovjekom, da je Riječ postala Tijelom i nastanila se među nama (Iv 1, 14). U korijenu kršćanske vjere je, dakle, Bog koji je postao čovjekom. Danas se teško prihvaća Isusovo božanstvo jer je svijet izgubio tragove svetoga, izgubio je smisao za Boga, bori se protiv njegovog postojanja i želi živjeti kao da Boga nema. Ima jedan suvišak u opisivanju Isusova identiteta: ako je Isus više čovjek nego li Bog uzaludne su naše nade u spasenje i otkupljenje. Samo Bog nas može spasiti, napisao je jedan filozof, a taj Bog nije bog filozofa već onaj koji nam se objavio u Isusu Kristu.
Riječi koje primamo od proroka Izaije, apostola Pavla i evanđelista Luke nude nam siguran izvor duhovnosti i svjedočenja. Novost kršćanskog života uči nas da se odreknemo ispraznih svjetovnih želja te da živimo umjereno, pravedno i milosrdno, u iščekivanju blažene nade. Može biti da će ove upute naš Božić učiniti „neudobnim”, jer nas pozivaju na obraćenje i na novi životni stil. Ali to su jedine upute koje naš navještaj čine autentičnim i naše svjedočenje djelatnim.
Gospodine, ove godine ćemo napraviti bor u svom srcu i okititi ćemo ga, umjesto darovima, imenima svih onih osoba koje su potrebne naše pomoći, onih blizu i onih daleko, osoba koje vidimo svakoga dana i koje rado susrećemo, osoba kojih se uvijek sjetimo i onih koje zaboravljamo, onih osoba u teškim i radosnim trenutcima, onih koji nam duguju malo i kojima dugujemo puno, onih koje su nas napustile i gledaju nas s neba. Želimo podići bor dubokih korijena kako bi ta imena ostala u našem srcu i nakon blagdana. Želimo podići bor s velikom hladovinom za sve one koji traže sklonište u času kušnje. Gospodine Isuse, podaj utjehu onima koji plaču, oproštenje onima koji griješe, povjerenje onima koji se nadaju. Dođi i ostani s nama u našoj Domovini i Crkvi, danas i uvijek.

Želim vam sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu Novu 2014. godinu!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH