Božićna poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

Draga braćo i sestre!
1. “Budite narod nade!” Te nezaboravne riječi, koje nam je Sveti Otac uputio na Duhove ove godine na Delti u Rijeci, naviru nam posebno u sjećanje u svetim božićnim danima dok slavimo spomen rođenja Sina Božjega u tijelu. Božić je Kristov rođendan, a “Krist Isus je naša nada”, kako kaže sv. Pavao (1 Tim 1, 1). Papa nam je taj poziv na nadu uputio neposredno nakon što je ustvrdio da je današnje društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno i zbog toga očajno nezadovoljno, dodavši odmah: “Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja.” U dubokom je suglasju s tim Papinim pozivom i geslo Srednjoeuropskog katoličkog dana, koji smo na razini naše Nadbiskupije proslavili na Trsatu 8. rujna o. g., na blagdan Rođenja Marijina, a svečani njegov završetak slavit ćemo s vjernicima iz osam srednjoeuropskih zemalja u austrijskom marijanskom svetištu Mariazellu 22. i 23. svibnja 2004. Ondje će se braća i sestre po vjeri okupiti pod zajedničkim geslom: “Krist – nada Europe.”

Kušnja očaja

2. Razmotrimo li ih pozornije, vidimo da jedno i drugo, i Papin poziv nama i geslo Srednjoeuropskog katoličkog dana, izražavaju isto: program obnove pojedinca, društva i same Crkve utemeljen na Kristu. “Smijemo vjerovati u Boga nade, Boga koji je nada – za nas i za cijeli svijet”, poručili su biskupi osam srednjoeuropskih zemalja u pozivu vjernicima na susret u Mariazellu. Kao suprotnost toj vjeri i životnom programu koji izvire iz nje stoji umorno mirenje s tijekom zbivanja, na što kršćanin, kako je Sveti Otac u Rijeci naglasio, nikad ne smije pristati. Krajnji je izraz takvog stava očajanje kao čin nijekanja budućnosti, a time i kao čin oproštaja od stvarnosti i života. Ono se očituje u raznim oblicima: u osjećaju izgubljenosti i depresije, u nepopravljivoj razočaranosti zbog stanja u društvu i svijetu, u bijegu od stvarnosti povratkom u idealiziranu prošlost, u traženju zaborava u prekomjernom radu, drogi, alkoholu i sl. Pritom se uvijek radi o stanju utučenosti u komu pojedinci ili skupine, potpuno zatvoreni u sebe i zaokupljeni samo sobom i svojim neuspjesima i frustracijama, više ništa pred sobom ne vide i ništa ni od koga ne očekuju, ni od sebe, ni od drugih, niti od samog života. Izloženi neprestanim razočaranjima, takvi su ljudi došli do uvjerenja da temeljne životne sadržaje i ciljeve nije moguće ostvariti, odnosno da je neuspjeh naša neizbježna sudbina, zbog čega se treba prestati boriti i nadati.

3. Pape novijeg doba, ali i mnogi drugi, zabrinuto konstatiraju da je europski čovjek, ograničavajući svoje težnje pretežito na područje materijalnog i ovozemaljskog, već dobrano izgubio vjeru u nove mogućnosti života i prihvatio nepromjenjivi tijek sudbine. A to je, drugim riječima, izbor očaja umjesto nade, “civilizacije smrti” mjesto “civilizacije života”. Je li se to dogodilo već i hrvatskom čovjeku, hrvatskom društvu i narodu? Je li se, možda, dogodilo i Crkvi u ovom narodu da je, zbog umora i rezignacije, izgubila proročki glas? Možda se dogodilo meni i tebi da smo izgubili vjeru u nove mogućnosti, a time i u vlastitu budućnost i u život? Ima li važnijih pitanja o kojima bismo u ozračju blagdana nade i života, kakav je Božić, trebali razmišljati i tražiti odgovore, moleći za to i pomoć odozgo? Slaviti Božić, a ne prepoznati u njemu poziv na nove i hrabre iskorake prema istinskom životu u zajedništvu i ljubavi, znači ne shvatiti i ne prihvatiti tu izvanrednu Božju inicijativu.

Uzroci gubitka nade

4. Kako vidimo, uzroci gubitka nade, a time i čovjekova opredjeljenja za očaj, povezani su s našom zatvorenošću u sebe, sa strahom od drugoga, s gubitkom povjerenja i zajedništva, sa snažnom željom za posjedovanjem i, nadasve, s razočaravajućim iskustvom da sami sebe, ma koliko to željeli i ma koliko nam drugi u tome pomagali, ne možemo spasiti. Suočeni s činjenicom da ne možemo sami dati puni smisao svome životu niti prevladati svoju sebičnost, a još manje istinski ljubiti druge, i nemajući Boga na obzoru, lako se možemo obeshrabriti i izgubiti svaku nadu. Upravo u takvim i sličnim pojavama i raspoloženjima leže duboki razlozi zabrinjavajućeg beznađa koje sve više zahvaća mnoge naše suvremenike. Govoriti u svezi s time o Kristu kao nadi za čovjeka znači u njemu vidjeti onoga koji je svojom pojavom na zemlji, napose svjetlom svoje riječi i snagom svoje ljubavi, uklonio sve te i mnoge druge uzroke koji ubijaju nadu u ljudskom srcu i tjeraju ga u očaj.

Krist je stvorio uvjete za novu nadu

5. Predmet je nade nešto što nam je potrebno, ali nadilazi naše osobne mogućnosti, stoga da bismo se takvom čemu mogli nadati, moramo biti sigurni da nas neće iznevjeriti oni koji nam mogu pomoći. No, predmet nade je i ono što možemo postići samo uz Božju pomoć i suradnju. Zato je za takvu nadu potrebna sigurnost da je Bog doista s nama kao naš prijatelj i pomoćnik. U tom smislu nada pretpostavlja povjerenje u ljude, ali i u Boga. Ako je tome tako, jasno nam je zašto je Krist naša nada. U njemu prepoznajemo čovjeka koji je sav za druge, ali i Boga koji je toliko s nama solidaran i toliko nas ljubi da je postao jedan od nas, nama jednak u svemu osim u grijehu. Zato će sv. Pavao, spoznavši pravo značenje Božje objave u Kristu, napisati: “Očitovala se Ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2, 11), odnosno: “Kad se očitovala dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi… po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga” (Tit 3, 4-5, 6-7).

6. Stvarno nam je, braćo i sestre, u tom novorođenom Djetetu u betlehemskim jaslama, koje je pravi Bog i pravi čovjek, darovano sve što je potrebno da bi u nama ponovno zaživjela nada u mogućnost boljitka u ovom životu i u vječni spas svakog čovjeka i cijelog svijeta. Pokazano nam je na najočitiji i najuvjerljiviji način da je Bog na strani čovjeka. Posvjedočeno nam je i da je čovjek u svom iskonskom značenju – a ono nam je upravo objavljeno u Kristu – brat i prijatelj drugom čovjeku. Dano nam je svjetlo Božje riječi koje osvjetljava tamu našeg beznađa, kao i nadnaravna snaga kojom možemo pobijediti sve protivštine sadašnjeg vremena, pa čak i smrt koju je Krist nadvladao svojim uskrsnućem od mrtvih. Poučeni smo također što trebamo činiti i kako se ponašati da bismo bili sposobni prihvatiti dar takve nade. Valja nam se u dubokom povjerenju otvoriti Bogu i drugim ljudima, kao što su se Bog i čovjek u Kristu nama otvorili. Budući da nas ništa toliko ne izolira od drugih kao naša gramzljivost, trebamo nastojati prije svega više biti, tj. više ljubiti i živjeti za druge i s drugima, a ne sve podrediti imanju i posjedovanju. Više biti – nije li to upravo pravi smisao Kristova siromaštva, koje i sami trebamo prihvatiti kako bismo postali dostojni njegove nade i sposobni za nju?

7. Isus Krist je, dakle, naša nada, jer nam je u njemu objavljeno da je Bog, naš Stvoritelj, ljubav i dobrota, pa mu smijemo vjerovati i sa sigurnošću očekivati da nas neće iznevjeriti. Krist je naša nada i zato jer nam je u njemu očitovano pouzdano i prijateljsko lice čovjeka. Time nam je vraćeno povjerenje u Boga i u ljude, a to znači i u stvarnost, u sam život. On je naša nada jer nam pokazuje put života i daje nam snagu svoga Duha kako bismo na tom putu mogli hodati. U skladu s time, tko u Krista vjeruje slobodan je čovjek, jer je oslobođen od nepovjerenja koje sputava, od straha koji čini da se grčevito i tjeskobno brinemo za sebe i svoj život, od predrasuda, laži i obmana koje nam zastiru pogled na istinu, od nemoći koja nas priječi u ostvarenju dobra za kojim žudimo. Zaista, vjera u Krista nas oslobađa za istinsku nadu i za slobodu djece Božje.

Želje i čestitke

8. Zato vam, braćo i sestre, ne mogu za Božić ništa bolje poželjeti nego da se čvrsto držite Krista čitajući i razmatrajući njegovu riječ u Svetom pismu, slaveći pobožno njegova otajstva, osobito otajstvo euharistije u kojem nam se on sam daje za hranu i jača nas u bratskom zajedništvu, te susrećući ga i prepoznajući u braći, napose u siromašnima i nemoćnima, ali i u onima koji su drukčiji od nas po vjeri, kulturi ili nacionalnoj pripadnosti. Upravo na takvu povezanost s Kristom, nadom Europe i cijelog svijeta, pozivaju nas i srednjoeuropski biskupi u svom već spomenutom obraćanju povodom Srednjoeuropskog katoličkog dana, u kojem nas ohrabruju da svoju vjeru u Krista posvjedočimo konkretnim zauzimanjem za čovjeka, za mir, za pravdu i očuvanje stvorenoga.

9. Na kraju, zajedno sa Svetim Ocem, ponavljam: “Budite narod nade!” Budite to vi koji ste u krštenju s Kristom umrli starom čovjeku, da biste s njime uskrsnuli na novi život! Kao i svi vi, ljudi dobre volje, u ovoj našoj prelijepoj zemlji! I vi, nad kojima su se zbog raznih razloga nadvili gusti oblaci bezizlaznosti i beznađa: vi, invalidi i teški bolesnici, siromasi i umirovljenici, vi, očevi i majke bez posla, obitelji bez nužnih uvjeta za život, vi, djeco i mladi koji ne vidite pred sobom životne perspektive, svi vi koje muče svakojake sumnje i nesigurnosti! Svima dovikujem i svima poručujem ispred betlehemskih jaslica: “Krist je naša nada!” Neka nam svjetlo njegove zvijezde osvjetljava stazu u novoj godini i sve životne pute i pothvate! U to ime na dobro nam došlo njegovo sveto porođenje!