Braćo i sestre po Isusu Kristu, Gospodu i Bogu našemu!
Za svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet od posebne su važnosti tri datuma: dan začeća, dan rođenja i dan smrti ili drugoga rođenja.
Dan začeća je onaj preblaženi čas kada su na djelu Bog Stvoritelj i njegova stvorenja Adam i Eva, čovjek i žena. To je susret božanske i ljudske ljubavi, kada njih dvoje, muž i žena, postaju jedno tijelo (usp. Mk 10, 8) i daju život novome tijelu. Svatko od njih u tom ljubavnom zajedništvu novome biću daje dio sebe i od toga časa postaju mama i tata u radosnom očekivanju da svojim očima za devet mjeseci vide plod svoje ljubavi i međusobnog darivanja. A Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, sama Ljubav (usp. 1 Iv 4,8b), izvor svakoga života, daruje život, duha svoga. Na djelu je treća Božja osoba Duh Sveti, Životvorac. Novo biće pod srcem majke postaje ikona Božja, slika i prilika njegova (usp. Post 1, 26a), dijete čovječje i dijete Božje. Kakva li dostojanstva! Čovjek – Božje remek-djelo! O kad bi ovu tajnu htjeli spoznati sve žene i svi muževi! Nikada im ne bi palo na pamet da dignu svoju ruku na takvo remek-djelo Božje. Hvala tebi, majko moja, i oče moj što ste mi dopustili da se začnem i što ste nestrpljivo očekivali čas da svojim očima vidite mene, malo djetešce, moje blistave oči i moj prvi osmjeh i da čujete moj prvi plač. Hvala vam što ste mi poklonili svu svoju ljubav. Vi ste u životu mome bili moja sreća, a ja vaša.

I moj brat Isus imao je gotovo isti put. Bog je u vremenu i prostoru odlučio postati čovjekom, primiti našu ljudsku narav. I on je trebao mamu. Tu milost da bude majka Sina Božjega u liku čovjeka dobila je djevica Marija, kći Joakima i Ane iz Nazareta. Ona je, rekavši Božjemu poslaniku arkanđelu Gabrijelu „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38), jedinorođenome Sinu Božjemu dala dio sebe, a ostalo je učinio Duh Sveti. I tako se pod srcem Marijinim začeo Isus. „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!” (Lk 1, 42). „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti šti ti je rečeno od Gospoda!” (Lk 1, 45) – klicaše njezina teta Elizabeta. I mi zajedno s njom isto kličemo i pridružujemo se Mariji, milosti punoj, kličući Bogu: „Veliča duša moja Gospoda, klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome, što pogleda na neznatnost službenice svoje… Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!” (Lk 1, 46 – 48a, 49). A ponizni i pravedni Josip, zaručnik Marijin, također je dobio poruku s neba: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1, 20 – 21). Sve to što se ima dogoditi Božjemu je narodu 800 godina prije ispunjenja proroštva objavio prorok Izaija. „Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel (S nama Bog)” (7, 14b). I brzo je prošlo devet mjeseci. Sve je bilo spremno u skromnoj kući Svete obitelji u Nazaretu za čas rođenja. Ali što kaže prorok Mihej: „Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (5,1), a proroštvo se mora ispuniti. I tu sada upada rimski car August sa svojom odredbom o popisu stanovništva. On se, i ne znajući, uklapa u ispunjenje ovoga proroštva, u ispunjenje Božjega plana. Josip, glava obitelji, na taj popis mora u Betlehem, jer tamo su njegovi obiteljski korijeni, potječe iz loze kralja Davida. A s njim mora i žena mu Marija.

Trebalo se, dakle, pripremiti na put koji će trajati nekoliko dana. I kad sretno stigoše u Betlehem, umorni od dugoga puta tražili su prenoćište, gdje bi boravili nekoliko dana. No, sve je već bilo zauzeto. Jedino im je preostalo smjestiti se barem preko noći u nekom skloništu za životinje. Nije li i tu na djelu Božja providnost? – pitamo se. I baš tu kao najzadnji siromah na zemlji rodio se mali Isus, Božić. Jasle mu bijahu kolijevka, a slama prostirka. Ipak, sve to nije pomutilo radost na licu Marije i Josipa, kad su ugledali dijete.

Već samim svojim rođenjem Isus pokazuje da mu je najviše stalo do onih koji nemaju krov nad glavom, koji nemaju kruha i ruha, koji su na rubu društva bez ljudskog dostojanstva. Tako su na svijet dolazila i mnoga druga djeca. Pa i danas u izbjegličkim logorima. S druge pak strane ima dosta onih koji žive u posve dobrim uvjetima, ali ne žele rađati djecu opravdavajući se da su podstanari ili imaju premali stan, malu plaću, nesiguran posao i slično. Međutim, to nisu razlozi da se ne sklapaju brakovi i djeca ne rađaju. Mnoge djevojke razmišljajući tako nikada neće doživjeti najveću sreću u životu – biti majka, i mnogi mladići na taj način nikada neće osjetiti najveću sreću u životu – biti tata. Svaka čast obiteljima s više djece. Na njihovim licima vidimo radost i veselje. Oni se ne boje života. Oni su svjesni Isusovih riječi: „Ne budite zabrinuti za svoj život: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela?… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6, 25, 32b – 33). To znači pouzdanje u Boga, čvrsta vjera u Boga. Kad si u nevolji i kad ti je teško u životu nemoj zaboraviti na Boga. Sklopi ruke i usrdno moli. Sjeti se Isusovih riječi: „Molite, i dat će vam se. Tražite, i naći ćete. Kucajte, i otvorit će vam se” (Mt 7, 7).

Kaže se: Božić je obiteljski blagdan. To je dan kada bi svaka obitelj trebala biti na okupu, najprije u crkvi – u zajedničkom betlehemu, a zatim u svome stanu ili u svojoj kući – u obiteljskom betlehemu. Ali ono najbitnije je da svaki od nas bude taj mali betlehem, da se Božić dogodi u mom srcu, da ja budem ta štalica i te jaslice, da ugostim Isusa: i onoga maloga Božića i onoga velikoga Uskrsloga. To mora biti neraskidivo zajedništvo između mene i Isusa. Onako kako je to živio apostol narodȃ sv. Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2, 20). To znači sav svoj život posvetiti Bogu i čovjeku. Budemo li tako razmišljali i tako se u životu ponašali svaki dan bit će nam i Božić i Uskrs.

Svećenicima, redovnicama i svim vjernicima Križevačke eparhije čestitam Božić pjevajući zajedno tropar: Roždestvo tvoje, Hriste Bože naš, vozsija mirovi svjet razuma. V nem bo svjezdam služaščiji svjezdoju učahusja, tebje klanjatisja Solncu pravdi, i tebe vjedjeti s visoti vostoka. Gospodi, slava tebje.

Hristos raždajetsja! Slavimo jego! Krist se rodi! Slavimo ga!

Zagreb, o Božiću 2017.
Nikola Kekić, biskup križevački