Gospić, (IKA) – Misu polnoćku u gospićkoj katedrali predvodio je umirovljeni biskup Mile Bogović, a božićnu dnevnu misu u zajedništvu s domaćim župnikom preč. Mariom Vazgečom te tajnikom i kancelarom preč. Mišelom Grgurićem gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Biskup Križić u pokajničkom činu zazvao je milost na sve okupljene te pozvao da Bogu zahvale za njegovu veliku milost – što nam u svome Sinu daje samog sebe.
Biskup je u propovijedi okarakterizirao Božje utjelovljenje i njegov silazak među ljude u licu čovjeka, kao događaj neočekivan i gotovo nezamisliv koji je promijenio povijest te dodao: „Sveti Augustin reče: ‘Naša vjera sazdana je od nevjerojatnih stvarnosti.’ A što ima nevjerojatnije od činjenice da je Bog htio postati čovjekom, da je sišao među ljude uzevši na sebe svu slabost i bijedu čovjeka. Nameće se pitanje: ‘Što je ovo Bogu trebalo?’ Odgovor nije moguće naći samo u nekakvoj čistoj ljudskoj logici. Ali i srce ima neku svoju logiku koju razum uvijek ne razumije. Božja logika je Božja ljubav koja ide do te spremnosti da žrtvuje sve, da dade sve, da se raspoklanja do kraja. Neke stvari mogu se razumjeti samo snagom ljubavi. Jedan ateist, nakon što je pročitao Evanđelje, izjavio je: ‘Previše lijepo da bi bila istina.’ I to je često ljudska logika: često puta je nemoguće povjerovati u nešto samo zato što je ‘previše lijepo’. Koliko god je Božje utjelovljenje mnogima teško za povjerovati, istina je da čovjek tijekom svoje povijesti čezne i ustraje da vidi Boga, da upozna njegovo lice jer nosi u sebi silan osjećaj da Bog ima lice i da će ga jednom, čovjeku pokazati. Zato imamo u Bibliji, još od Starog zavjeta, toliko vapaja čovjeka da mu Bog pokaže svoje lice. Po Isusu Bog izlazi u susret toj najdubljoj želji čovjeka da vidi Boga. Bog iznenađuje: uzima naše lice, postaje jedan od nas. Božje lice se sjedinjuje s licem čovjeka, s našim licem. Bog se nije sramio uzeti lice čovjeka i njegovo krhko i smrtno tijelo.”
„I ovo je konkretna poruka nama kršćanima: ne smijemo se bojati izazova svijeta koji danas sve jače glorificira ljudsko tijelo. Jer to je tijelo dobilo svoje neizmjerno dostojanstvo po Sinu Božjem koji ga je uzeo na sebe. Zato Apostol kaže za naše tijelo da je ‘hram Božji’ (1 Kor 6,19), rekao je biskup. Najveća veličina čovjeka je baš to, da je on slika Božja. Slika Božja prije svega po sposobnosti da spoznaje i da ljubi. A Bog u sebi je baš to: istina i ljubav. Tu je veličina ljudskog uma i ljudskog srca: sposobnost spoznaje istine, spoznaje razlučivanja dobra i zla te sposobnost za ljubav… Božić je posebno prikladno vrijeme koje poziva čovjeka da uđe što dublje u svetište svoje nutrine, da spozna svoje vlastito srce i učini određenu reviziju svoga života. Što treba mijenjati reći će mu njegova savjest, tj. glas Božji u njemu. Zajedništvo s Bogom čovjeka čini slobodnim i daje mu najveću vrijednost. Tu se nalazi i temelj svih ljudskih prava.” Danas, slaveći rođenje božanskog Djeteta, mislimo posebno na ljudsko pravo na život. Mnogi to pravo žele osporiti, inzistirajući da o tom pravu slobodno odlučuju drugi, koji bi zakonito to pravo mogli nekome i uskratiti. Takvo pravo nema nitko. Tu posebno mislim na uskraćivanje prava na život mnogoj začetoj djeci. To ima takve razmjere danas da bismo ga mogli nazvati ‘Pokolj nevine dječice’, što je nažalost, neusporedivo brojnije nego li ono Herodovo u Betlehemu. Stoga, danas na dan Božića, misli nam posebno idu na tu nerođenu djecu, ali i na svu djecu koja se tek otvaraju životu. Dok se, hvala Bogu, mnogu djecu doživljava kao dar i iščekuje ih se s radošću, ima mnogo druge djece koja se rađaju u bijedi ili u progonstvu, čije je djetinjstvo obilježeno nekim oblikom pakla. Još je žalosnija činjenica da se mnogo djece rađa kao neželjena, a onda ih se roditelji odriču, ostavljaju ih kao nešto što je za kontejner. Pogled nam ide i na toliku djecu koja su bila žrtve najrazličitijih zlostavljanja: to su mnoga djeca koja su novačena u različitim ratovima, odgajana da mrze i ubijaju. Što se može očekivati kasnije od tih razorenih duša? Tu su i mnoga djeca koja su seksualno iskorištavana, koja moraju služiti uličnoj prošnji i prostituciji, djeca s kojima se trguje, koja se preprodaju i koriste za različite probitke, djeca koja su na mnoge načine maltretirana i ponižavana. Dijete iz Betlehema ima dosta iskustva patnje, i danas trpi sa svom tom djecom i osuđuje sve zločine i nasilja koja se nad njima čine a koja k Bogu vape. Kako je važno oživjeti savjest čovjeka danas da bi više poštovao svetost i nepovredivost svakog života, svake osobe koja ima pravo na dostojanstven život. Danas se toliko govori o zaštiti djece, o ljudskim pravima, čine se različiti projekti u tom smislu, ali se neće do kraja uspjeti ako se zatvorimo Bogu i ignoriramo njega i njegove zakone”, upozorio je biskup.
„Božić ne prestaje pozivati na zauzetost u izgradnji pravednijeg, solidarnijeg i bratskijeg svijeta u kojem će svaki čovjek osjetiti da se priznaje i poštuje njegovo dostojanstvo. To je život za koji se Isus zauzimao do kraja: to je život ljubavi, pravednosti i istine. Zato je važno da se ne ugasi Božja prisutnost u svijetu. To bi bila tragedija za čovjeka jer bi ostao bez vrhovnog autoriteta na koji se može prizvati u traženju pravednosti i jednakosti. Neka Isus koji je rekao: ‘Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju’, o svom rođendanu podari puninu života svima nama, napose onima kojima ljudi uskraćuju život ili ga čine teškim, kao i onima pogođenim različitim nesrećama ili bolestima, da ne klonu, da im Isus danas donese nešto olakšanja i radosti. Njima i svima vama ovdje nazočnima neka je sretan, radostan i blagoslovljen Božić i Isusovo porođenje”, zaključio je biskup Križić.
Vjernici su pjesmom ispunili katedralu s katedralnim zborom koji predvodi Franje Puškarić.