Požega, (IKA) – Središnje euharistijsko slavlje na svetkovinu Božića predvodio je 25. prosinca u požeškoj katedrali biskup Antun Škvorčević u koncelebraciji sa svojim suradnicima. Na početku je rekao vjernicima da nam je Bog rođenjem svoga Sina u ljudskom liku, čestitao što smo ljudi, te da im u tom smislu i on čestita svetkovinu Božića sa željom da Isus Krist njihovo čovještvo obasja svojim nebeskim svjetlom i ispuni svojim mirom.
U homiliji biskup je podsjetio kako nam je Bog u rođenju jednog Djeteta darovao vječnost i snažno poručio kako ni Hrvatska nema budućnosti nekim drugim putem, nego vjernošću životu, primanjem djece u braku. Stoga je iskazao poštovanje i zahvalnost svim onim obiteljima koje u ljubavi i požrtvovnosti, vjerne Bogu, služe toj budućnosti. Istaknuo je kako je za tu budućnost od silne važnost odgoj mladih naraštaja, pripomenuvši da se u našoj javnosti mogu čuti samo glasovi o važnosti obrazovanja a manje o odgoju. Spomenuo je da je kao bogoslov bio povezan s jednom obitelji u Zagrebu i nastojao im pomoći da njihova djeca budu školovana ali i u komunističkim uvjetovanostima kršćanski odgojena te je njihovu dvojicu sinova pripravio za prvu pričest i sakrament potvrde. Kazao je da je upravo na Božić godine 1970., dakle točno prije četrdeset godina, pisao njihovim roditeljima o važnosti toga odgoja te smatra zgodnim da vjernicima u požeškoj katedrali iz tog pisma pročita određene dijelove kao božićnu čestitku i poticaj današnjim roditeljima.
U svom pismu biskup Škvorčević među ostalim ističe roditeljima: “Htio bih da skupa sa mnom doživite duboku radost što smo ljudi, jer u paradoksalnoj božjoj logici Bog postade čovjekom, jednim od nas, da naša radost bude potpuna! Našem malom ljudskom On je Božićem darovao dimenziju božanstva. I što se dana s vama svima radujem nije samo to što smo ljudi, nego što smo u vjeri Božića nadvisili sebe. To što jesmo, što postojimo nije ništa ako je besmisleno. – Božić je osmišljenje naše ljudske egzistencije, našeg života, čovjeka u krilu svemira. Čemu život ako nema smisla – ako mu je smisao samo u tom da jest?! – Jedini u svemiru koji je svjestan da znade, u kojem je svemir postao svjestan sebe – čovjek – uputio se na Božić k sveopćoj Punini! Božićem, rođenjem Kristovim, evolucija svemira puca novom linijom naprijed, čovjek je porastao u svojoj stvorenosti i hrli k svojoj konačnosti – Bogu! Mi smo zato radosni u svom malom ljudskom i velikom svemirskom – jer Božić osmišljuje sve!”
Zatim biskup Škvorčević nastavlja: “Zašto onda da si ovih dana ne poželimo što dublje zaroniti u dimenziju radosti što smo uzvjerovali Božiću?! Crkva si ne utvara da znade doreći svu dubinu ljudske egzistencije, da zna reći zadnje razloge smisla svijeta i života Ona znade samo iz Objave da ima smisla, a kako – to uostalom nije ni važno. Bogu ne trebaju naše laži! Ali Crkva je bogata u ponudi vjere kojom ne želi umanjiti čovjeka, nego ga dići – jer to je Božić: Bog diže čovjeka postavši čovjekom. Čovjek je po naravi religiozan i bez vjere je nemoguće živjeti. Ako vjera nije Bog koji diže čovjeka – ona je onda vjera u stvari kojima čovjek robuje i tako se sam sebi otuđuje. Vjerovati znači biti potpuno čovjek – jer to je specifično ljudski čin, a vjerovanje nije ništa drugo nego okrenutost, otvorenost, opcija prema Bogu. To je okrenutost k sunčanoj strani. Može li se bez sunca? Nije slučajno da Božić pada na dan kad se slavio poganski blagdan sunca. – To je ono najmanje da naše ljudsko doživi radost osmišljenja. I nas zato ne sablažnjava to što je Bog postao običnim čovjekom da bismo u Njegovom čovještvu znali naći osmišljenje čovjeka”.
Dalje je biskup Škvorčević govorio o odgoju mladih i rekao: “Dok se skupa s vama ovih dana radujem tajni Božića – ne mogu a da vam ne kažem kako s posebnom zauzetošću mislim na vaše mlade. Htio bih, naime, da se pokraj nas ne osjete izgubljenima u egzistencijalističkom osjećaju poraznog besmisla. A upravo nedostatak vrednota je simptomatičan za današnji svijet. – Bojim se da mladima ne dadnemo dovoljno prilike doživjeti u njima samima silinu Duha što nas diže k smišljenosti. – Strahujem da bi mogli biti zadovoljni rješenjem da je smisao opstanka čovjeka samo u tom da jest, što postoji. – Bojim se da smo im premalo dali a da bismo mogli biti zadovoljni kao da smo im sve dali. Mogli bismo vrlo lako biti prema njima i nepravedni! Oni imaju pravo osjetiti, doživjeti milosnu stvarnost Boga živoga – a mi im imamo dužnost to omogućiti. Omogućili smo im tek ono formalno, ali ne bitno – prvu pričest i krizmu. Formalnost bi ih mogla samo smutiti i dovesti do uvjerenja besmislenosti vjere i kršćanstva. A kršćanstvo nije to! Formalnošću nije njihova otvorenost traženja zadovoljena, u njima je ostao jedan prostor nikad pravo dohvaćen, nikad dovoljno shvaćen, uvijek u čovjeku ima nešto što izmiče njemu samome, što nikad ne zna definirati.”
Biskup Škvorčević na završetku svoga pisma kaže: “Vjerujem da je ovo božićno vrijeme baš zgodan čas da mladi osjete kako kršćanstvo ima u sebi nešto dublje od formalnosti, da je u njegovoj dubini skrivena radost osmišljenja čovjeka. Božić upravo to znači: Bog je došao vratiti čovjeka njemu samome, dati mu da njegova radost života bude potpuna! ‘Došao sam da život imaju, u obilju da ga imaju’. Taj Kristov program jest i program Crkve. Zato vjerovati znači imati radost osmišljenog života, radost hodanja punog smisla. Nemojte se zato ljutiti što sam toliko smion te si utvaram da vam smijem ovo za Božić kao svoju čestitku reći. Ne zahtijevam ništa od Vas, nego bih vam svima htio dati dio radosne žive vjere koja me sili da svoje što imam ne živim sam nego podijelim s vama svima u punini čovještva. A vi ste mi posebno prirasli srcu! Bila bi mi zato najljepša božićna radost i čestitka čuti od vas kako vaša briga za vjerski odgoj vaše djece i njihov rast nije ostala na onoj sićušnoj informaciji o vjeri koju sam im ja u ono kratko vrijeme jedva uspio dati.”