BOŽJA DOBROTA I VJERNOST POBJEĐUJU SILE ZLA

Kateheza br. 15 – Psalam 56 – “Usred lavova”
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 56,2. 7-11
“Smiluj mi se, Bože, o smiluje se meni/ jer mi se duša utječe tebi!/ U sjenu tvojih krila zaklanjam se/ dok pogibao ne mine/… Mrežu namjestiše stopama mojim,/ stisnuše dušu moju;/ iskopaše preda mnom jamu;/ sami nek’ u nju padnu!/ Postojano je srce moje, Bože,/ postojano je srce moje;/ pjevat ću i svirati./ Probudi se, dušo moja!/ Probudi se, harfo i citaro!/ Probudit ću zoru jutarnju./ Hvalit ću te, Gospode, među narodima,/ među pucima pjevat ću tebi:/ jer do neba je dobrota tvoja,/ do oblaka vjernost tvoja.”

1. Mrkla je noć, u kojoj se naokolo primjećuju krvoločne zvijeri. Molitelj čeka zoru, da svjetlo pobjedi tamu i strah. To je pozadina psalma 56, koji nam je danas stavljen na razmišljanje: pjesma u noći koja molitelja priprema za tjeskobno iščekivano danje svjetlo da može Gospodina slaviti u radosti (rr. 9-12). Psalam prelazi iz dramatične jadikovke upućene Bogu u vedru nadu i radosno zahvaljivanje, pri čemu je to posljednje izraženo riječima koje se javljaju i kasnije, u drugome psalmu (usp. Ps 107,2-6).
Svjedočimo prijelazu iz straha u radost, iz noći u dan, iz noćne more u radost, iz molbe u zahvalu. To je iskustvo često opisano u Psaltiru: “Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću. Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti. Jahve, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!” (Ps 29,12-13).

2. Uočavamo dvije odrednice psalma 56 te ćemo o njima ovdje razmišljati. Prva se odnosi na iskustvo straha zbog nasrtaja zla koje prijeti da snađe pravednika (rr. 2-7). U središtu prizora su lavovi koji napadaju. Uskoro se ta slika mijenja u ratni prizor, s kopljima, strijelama i mačevima. Molitelj se osjeća napadnutim od neke vrste odreda smrti. Oko njega je lopovska družina lovaca, koja namješta zamke i kopa jame da ulovi plijen. No to se napeto ozračje brzo raspršilo. Već na početku (r. 2) javlja se zaštitni simbol božanskih krila, koja na konkretni način podsjećaju na kovčeg saveza s krilatim kerubinima, odnosno Božju prisutnost uz vjernike u svetome hramu na Sionu.

3. Molitelj odmah traži da Bog s neba pošalje svoje glasnike kojima pridaje simbolična imena “vjernost” i “dobrota” (r. 4), svojstva vlastita spasenjskoj Božjoj ljubavi. Stoga, premda trne od straha zbog strašne rike zvijeri i zbog zlobe progonitelja, vjernik ostaje u srcu radostan i pun pouzdanja, poput Danijela u jami s lavovima (usp. Dn 6,17-25).
Gospodin neće oklijevati da pokaže svoju snagu te neprijatelji kazniše same sebe: upadoše u jamu koju su iskopali za pravednika (r. 7). To pouzdanje u božansku pravednost, koje je uvijek živo u Psaltiru, sprječava obeshrabrenje i predavanje sili zla. Na vjernikovu će stranu prije ili poslije stati Bog, koji će poremetiti spletke bezbožnika i učiniti da sami postanu žrtve svojih zlih nauma.

4. Stižemo, tako, do druge odrednice psalma – zahvaljivanja (rr. 8-12). Ima stih koji blista zbog svoje snage i ljepote: “Postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje; pjevat ću i svirati. Probudi se, dušo moja! Probudi se, harfo i citaro! Probudit ću zoru jutarnju” (rr. 8-9). Tmine su se raspršile: pjesma molitelja približila je zoru spasenja.
Primjenjujući na sebe tu sliku, psalmist možda prevodi u izraze biblijske, strogo monoteističke, religioznosti običaj egipatskih ili feničkih svećenika koji su bili zaduženi “buditi zoru”, naime iznova otkrivati sunce, koje se smatralo dobrim božanstvom. On aludira i na običaj da se u vrijeme žalosti i kušnje glazbeni instrumenti povješaju i pokriju (usp. Ps 136,2) te “ponovno probude” kada iz hrama odjekne radosni zvuk oslobođenja i radosti. Liturgija, dakle, čini da procvjeta nada: obraća se Bogu pozivajući ga da se ponovno približi svome narodu i posluša njegovu molitvu. Često je u Psaltiru zora trenutak božanskog uslišanja, nakon noći probdjevene u molitvi.

5. Psalam se zaključuje pjesmom hvale Gospodinu koji djeluje sa svoja dva velika spasenjska svojstva, koje se u različitim izrazima javljaju u prvome dijelu molitve (r. 4). Sada na scenu stupaju, gotovo uosobljene, božanska dobrota i vjernost. Oni svojom prisutnošću ispunjaju nebesa i poput svjetla su koje sjaji u tami kušnji i progonâ (r. 11). Iz tog se razloga psalam 56 u kršćanskoj tradiciji promijenio u pjesmu buđenja svjetla i uskrsne radosti, koja se širi u vjerniku brišući strah od smrti i otvarajući obzor nebeske slave.

6. Grgur Nicejski otkriva u riječima toga psalma neku vrstu opisa karakterističnog za ono što se zbiva u svakom ljudskom iskustvu otvorenom prepoznavanju Božje mudrosti. “Spašavam se”, ističe on, “skrivajući se u sjeni stupa od oblaka Duha, a oni koji su me zlostavljali su poniženi” (Sui titoli dei Salmi, Rim 1994., str. 183). Nadovezujući se zatim na izraze koji zaključuju psalam gdje je rečeno: “Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!”, on zaključuje: “U mjeri u kojoj se Božja slava širi zemljom, uvećana vjerom onih koji se spašavaju, nebeske sile, koje kliču od veselja zbog našega spasenja, veličaju Boga” (ondje, str. 184).